Luka Petrač

Mrtva priroda s violinom (hommage G. Braque) Bazilika Santa Maria della Salute (hommage Francesco Guardi)

Strijeljanje pobunjenika 3. svibnja 1808. (hommage Francisco de Goya)



Luka Petrač

Hommage duhovnim uzorima svojega imaginarnog muzeja


Duccio, Piero della Francesca, Leonardo da Vinci, Rafael, El Greco, Tizian, Caravaggio, Rembrandt, Goya, Géricault, Doré, Manet, Bonnard, Cézanne, Degas, Gauguin, Munch, Modigliani, Klee, Duchamp, Picasso, Braque, Matisse, Balla, De Chirico, Grosz, Pollock, Fontana….Kakav respektabilan i reprezentativan skup genija povijesti slikarstva! Dream team! Dakako, to je uzorak, fragment među mnogim velikanima umjetničke slikarske povjesnice. Mladi umjetnik Luka Petrač bira određene majstore koji mu puno znače i koji su bitno pridonijeli formiranju njegovoga duhovnog horizonta i njegove ljudske i umjetničke osobnosti. Stvara svoj umjetnički svijet na temelju reciklaže, re-kreacije i re-interpretacije velikih uzora iz povijesti umjetnosti. Od svakog velikana uzima jedno antologijsko djelo, kao paradigmu za reinterpretaciju. Umjetnost danas u različitim vidovima postmodernističke tolerancije često reinterpretira staru umjetnost, povijesne vrijednosti na koje se ne oslanja da bi ih negirala, već naprotiv, da bi ih potvrdila i udahnula im novi život. Stara umjetnost je iznimno dragocjena, no u muzejima je, gdje joj se dive milijuni ljudi. Ideja mnogih umjetnika današnjice jest ''izvući'' umjetnine izvan muzeja, i dati im novu vitalnost. ''Izvući'' iz muzeja dakako u prenesenom značenju. Primjerice, umjetnik Braco Dimitrijević u svojoj seriji radova pod nazivom Triptichus Posthistoricus jednu znamenitu sliku, nekog znamenitog slikara (Cézanne, van Gogh, itd…), postavi uvijek kao jedan od tri dijela triptiha. On sliku za izložbu posudi iz muzeja ne bi li postala u određenom izložbenom projektu njegov integralni dio. Tim postupkom slavnoj slici mijenja kontekst, a promjenom konteksta, slici daje dodatni značaj i život. Dakle, reinterpretira povijesni kontekst i izlažući u svojem izložbenom kontekstu odaje počast (hommage) velikom, povijesno davno valoriziranom umjetničkom djelu. Luka Petrač radi istu stvar: odaje velikanima povijesti slikarstva hommage, ali na svoj način. Ne mareći baš previše za ''novim umjetničkim praksama'', različitim trendovima i mnogobrojnim bifurkacijama suvremene umjetnosti, drži se (za sada) – netko bi rekao – tradicionalnih medija, pa i načina rada. Naime, školovani je slikar – grafičar pa slika grafičkim bojama. Metodološki, formalni aspekt njegovih slika nosi morfologiju i sintaksu jednostavnih elemenata. Kompozicije gradi linijama, mrljama i fasetama koje čine manje ili veće plohe. Svaki je rad izveden ''škrtom'' skalom boja: jaka crna linijska armatura nosi kompoziciju, ritmizira se bijelim i siv(kast)im kontrapunktovima, a unutar takve strukturalne postavke plavim, modrim i tonovima zelene, zaokružuje kompoziciju.

Moram reći da sam na neki način ponosan na ovakav motivski i tematski odabir, jer predstavlja intelektualni izazov. U meni je proradio nerv povjesničara umjetnosti. Kada promatrate Petračeve slike, većina ih na prvi pogled predstavlja pravu zagonetku. U ovoj sam intelektualnoj igri, zapravo više svojevrsnoj igri asocijacije neke predloške odmah prepoznao, a neke ne. Neke su kompozicije prejasne (De Chiricova Melankolija ulice, Rembrandtov autoportret, Munchov Krik, Modigliani, Degas, Klee, Goyin 3. svibanj 1808., itd.,) a neke su baš bile teške za odgonetnuti. Petrač je u reinterpretacijama imao kristalno čistu viziju i potvrdio i znanje i razvijenu imaginaciju. Iz njegove je mašte i vješte ruke nastao intrigantni opus. Upravo zato što se primio velikih povijesnih uzora kao tema za svoje slike, Petrač je uspostavio klasičan, i u bîti čist i jednostavan postmodernistički diskurs. I nije pogriješio niti u jednom potezu. Ako jest, uništio je sliku. A i meni su umjetnine prošlosti svetinje. Potpuno sam shvatio Petrača, njegovu nakanu i način kako je mjesecima i godinama vodio svoj vlastiti unutarnji dijalog sa slavnim umjetnicima i umjetničkim djelima. Time Petračev rad poprima ne samo subjektivno gledište, već i određeni intimistički diskurs. On neprestano vodi ne monolog, ne solilokvij s velikanima umjetnosti, nego upravo dijalog. Kao da razgovara s njima – posredstvom njihovih paradigmatičnih umjetnina - u htijenju da što dublje prodre u njihov svjetonazor, te u svjetonazor vremena, prostora i okolnosti u kojima je svaki genij slikarstva živio i radio. Dijalogom s velikim umjetnicima i njihovim remek – djelima, Petrač utvrđuje i potvrđuje svoj svjetonazor i svoju duhovnu supstancu. Nosi svoje oblike u sebi, i stalno nadopunjuje i ''dograđuje'' svoj, u malroovskom (Malreaux) smislu pojma, imaginarni muzej, koji je jedino pravo duhovno bogatstvo. V. Kandinsky, O duhovnom u umjetnosti. I doista, Petrač poznaje i slijedi glasovit tekst velikog modernog slikara i intelektualca slikarstva, Vasilija Kandinskog. Ne stvara blijedu kopiju Rusovljevih apstraktnih i koloristički bogatih slika, već radije ''prerađuje'' u duhu oblike, boje i kompozicijske strukture slikara od kasne gotike, preko renesanse, baroka i 19. stoljeća, do ekletantnih i revolucionarnih stilskih djela moderniteta 20. stoljeća (ekspresionizam, fovizam, kubizam, futurizam, akcijsko slikarstvo, concetto spaziale…). U teorijskom smislu, moglo bi se reći da dekonstektualizacijom stvarnih umjetničkih remek – djela, Petrač stvara svoju drugačiju, novu stvarnost ovih slika. One postaju poligonom za uspostavu potpuno svoje umjetnosti, koja u postupku slikanja gubi vezu s izvornikom. Psihološki, Petračeve slike uobličuju kreativni duhovni fluid, kao podlogu za postavu jakih temelja sasvim samosvojnoga umjetničkog svijeta Artur Danto, Preobražaji svakidašnjeg.. Izvan različitih postmodernističkih teorijskih i filozofijskih intelektualnih konstrukcija, osobno radije zaposjedam polje privatnoga gledanja, shvaćanja, pa i uživanja u odgonetanju Petračevih slika, pustivši mašti, intuiciji i percepciji na volju, ne poistovjećujući ovaj opus s teorijskim egzibicijama. Danas je u kritici, teoriji i povijesti umjetnosti često mišljenje da je suvremena umjetnost plod pretežno francuske filozofije, teorije, sociologije i psihologije (Foucault, Deleuze, Baudrillard, Lyotard, Derrida, Lacan, Sloterdijk, itd.), a ne više, kako je to oduvijek bilo, da povijest, kritika i teorija umjetnosti ''prate'' umjetnost, odnosno nastaju kao plod tumačenja postojećih umjetnina kroz sva razdoblja. Stoga se i govori o krizi normativne povijesti, kritike i sociologije umjetnosti, čak se i negira njihov smisao u današnjoj situaciji umjetnosti i kulture općenito. Petračevo djelo zato ne bih ''provlačio'' kroz lakmus gotovo alkemijskih retorti često intelektualno složenih postmodernističkih filozofsko - teorijskih misli, jer držim da ono i nije nastalo u cerebralnim inkubatorima postmodernih misaonih vratolomija. Njegovo je djelo dobrim dijelom temeljeno na intuiciji, pa ga na isti način i doživljavam. On ne stvara paralelnu, simultanu stvarnost postojećih umjetnina, jer bi nužno išao u kopiju, ili čak plagijat, koji ne bi imao smisla. Luka Petrač je, recimo to tako, ipak tradicionalist. Uvjeren sam da se mladi umjetnik bavi onim što ga zanima, što vidi kao svoj put u umjetnost i kroz umjetnost, a ne onim što bi ga učinilo trendovskim postavangardnim umjetnikom. U totalnoj reciklaži slavnih slika prošlosti slavnih slikara i njihovoj reinterpretaciji, pulsira život novostvorenog umjetničkog sadržaja. Nije dakle samo forma zanimljiva sama po sebi, nego i posve nove, drukčije, sadržajne konotacije. Nova crtačko – slikarska forma Petračevih slika čini i novi sadržaj, jer posjeduju izmješteno značenje. Dakako, ne u ikonografskom smislu, jer su tu stvari sasvim jasne. Ono što su naslikali velikani slikarske povjesnice jest to što jest. Ne treba tražiti u Petračevim reinterpretacijama novo značenje u ikonografskom smislu. Slavne slike su opisane i detaljno obrađene u gomili stručne literature sa svih formalnih i ikonografskih stajališta. Naš umjetnik demonstrira određenu erudiciju i načitanost predstavom likovnih umjetnika i djela kroz povijest. Važnije je ipak da literatura i znanje služe produbljivanju spoznaja. Novo značenje i umjetničku vrijednost uspostavlja činjenicom da je ipak, mislim, avangardan, u suvremenom umjetničkom kontekstu, legitimnim činom preuzimanja znamenitih obrazaca za svoju umjetnost i njihovom originalnom, samosvojnom, preispitivanju. Ako je jedna od uloga umjetnosti u našim životima duhovno oplemenjivanje, Petračev je napor pun pogodak. Razmišljajući i baveći se godinama, između ostalog, i problemima slikarstva kroz povijest, i stanjem slikarstva u svijetu u naše doba, uvidio sam koliko je to široko i složeno polje bavljenja, u kojemu nema predaha učenju, praćenju, skupljanju informacija i analizama. Teško se složiti s laičkim mišljenjem kojemu je slika lijepa ili nije, ili se sviđa ili ne sviđa. Laik će reći: Lepa slika. Dalje ništa ne zna i ne razumije, ali i ne treba razumjeti. Njemu je dovoljno da je slika lepa. Slika ipak nije samo predmet koji se objesi na zid kao ukras. Ona je kompleksan spoj kolorističkih, filozofskih, povijesnih, mentalnih i psiholoških i inih konotacija. Petrač je jedan od onih mladih umjetnika koji je toga svjestan. Stvara sintezu svojih interesa, svojega ozbiljnog bavljenja problemima slikarstva, prije svega, učeći i analizirajući povijest slikarstva. Način njegove reinterpretacije produbljuje percepciju, analitički duh i širi spoznajni horizont. Sâm pojam hommage dovoljno govori o iskazivanju poštovanja, divljenja i svakako, ljubavi, prema velikim pojedincima prošlosti i njihovim uzletima duha. Zato i cijenim rad Luke Petrača.

Enes Quien


Životopis

Luka Petrač rođen je 1980. godine u Zagrebu. Godine 2001. diplomirao je na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, a 2006. na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. N. Arbanas.
Radi na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

2004. »Križni put«, Galerija Hrvatska kulturna zaklada - Hrvatsko slovo,Zagreb
2007. »Individualno i opće u grafici«, Galerija Učiteljskog fakulteta, Zagreb
»Hommage«, Galerija Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina


SKUPNE IZLOŽBE:

2003. »Bienale ilustracija Bratislava - BIB«, Umjetnički dom, Bratislava
»Pasionska baština«, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb
»Sjaj svjetla«, Europski dom, Zagreb
2004. »Izložba Hrvatske ilustracije za djecu i mlade«, Zagrebački velesajam – interliber, Zagreb
2005. »Hans Christian Andersen bajkoviti«, Narodno pozorište Tuzla, Tuzla
»Razminirajmo Hrvatsku«, Studentski centar, Zagreb
»Izazov kravate«, University of pretoria – the Edoardo villa museum, Gordart gallery, Melville, Johannesburg
»Crno na crnom«, Studentski centar, Zagreb
2006. »Izazov kravate«, Auditorium maximum Uniwersytetu Jagiellonskiego, Krakow, Palača Porcia, Beč
2007. »Hrvatski triennale akvarela«, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Gradski muzej Karlovac i Galerija Zvonimir – Zagreb
»Bienale ilustracija Bratislava – BIB«, Umjetnički dom, Bratislava
»Mozaik – od zamisli do ostvarenja«, Galerija „Slavko Kopač“,Vinkovci
2008. »Hrvatski umjetnici na temu pasije«, Muzej Mimara, Zagreb
»Drugi hrvatski biennale ilustracije«, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb


Otvaranje izložbe Luke Petrača, ponedjeljak, 13. listopada 2008. u 20 sati u Galeriji Matice hrvatske, Ulica Matice hrvatske 2, Zagreb