Izložba Ivane Koren

Biti pred zidom metafora je bezizlazne situacije, očaja, pat pozicije odnosno zapečaćenosti sudbine protiv koje ne postoji priziv. Rekli bismo čak da je cijeli ljudski život upravo takva pozicija, jedan prljavi zid ispred koga smo bačeni da bi nas cijelo vrijeme rešetali užasi pred kojima nema uzmaka sve do smrti, koju unatoč svemu ne doživljavamo kao spas, nego kao konačan i najgori užas. Sartreova priča Zid govori o strahu osuđenika na smrt i slučajnosti, odnosno apsurdu kao jedinome principu u svemiru koji ga, kao što to inače principi čine, doista spašava u stilu deusa ex machina. To je fatalistički stav, pesimizam koji u zidu pred kojim stojimo ne vidi pukotine, nego samo monolitni besmisao. Ali baš nepravilnosti, anomalije, posljedice zuba vremena koji sve grize tvrdoglavom neminovnošću, ono je što kod zidova intrigira Ivanu Koren.

Temeljna logika ovih slika je dati iluziju teksture na platnu. Riječ je o staroj, renesansnoj vježbi koja za razliku od tradicionalnog iluzionizma, koji stvara prostor na platnu, pokušava na slici oponašati dvodimenzionalnu (ili vrlo plitku trodimenzionalnu) površinu. Vrhunce takvog slikarstva u XVII. stoljeću dosezali su Samuel van Hoogstraten, svojim verističkim prikazom ploče sa prilijepljenim objektima, ili Cornelius Norbertus Gijsbrechts platnom koje prikazuje stražnju stranu slike (blindramu, dakle ono što je zaista iza njega). Dakako, tu je i Detonijeva Fantazija oronulog zida iz 1938, za koju je moguće da se povodi za Leonardovom vježbom imaginacije oblika u zidnoj plohi na kojoj se nasumično širi mrlja. Neka (manja od ovdje izloženih) platna Ivane Koren predstavljaju upravo takvu težnju – prikazati zid i na njemu pukotine, guljenje žbuke, grafite ili nalijepljenu pik-traku u visokorealističnoj maniri. Sadržaj tih grafita su često odlomci rečenica intimnog značenja, krhotine autoričinih misli, koje otkrivaju njezinu romantičnu i zaigranu ličnost.

Pravu kvalitetu postiže na većim platnima koja također predstavljaju različite teksture zidova, a ovaj puta ispred njih umjetnica slika sebe ili svoje zgodne prijateljice. Plohe iza njih u nekim slučajevima su također kolaži osobnih asocijacija vezanih za portretirane osobe, ali tražimo li slikarsku kvalitetu ovih djela nećemo zastati na tome. Ono što fascinira je uspješno građenje likova. Visoki realizam koji je u slučaju spomenutih slika zidova imao funkciju duhovitih i vještih varki oka sada dolazi do punog izražaja. U poput svile fino istkanim lazurama, djevojke na slikama Ivane Koren nestaju i pojavljuju se ispred zidova, kao duhovi koji se provlače kroz njegovu trošnu materiju. Vjerno naslikane rupe, kičasti grafiti ili aplicirane novine na tim plohama (slično kombinacijama enformela i pop arta kod Mimma Rotelle) djeluju svojom sirovošću kao protuteža ljupkim damama, ali također živošću boja i bogatstvom oblika nadopunjuju njihove dinamične pokrete na autoportretu Jesam li još uvijek tamo? i na slici Antea. Statičnost pozadine i pokrenutost modela surađuju u stvaranju žive slike, čemu doprinose izuzetno dobro izvedeni portreti sa izrazom neposrednosti kojime djevojke zavode promatrača, pozivaju ga u plitki prostor slike, gdje se njihovi obrisi gube i pronalaze u tankim namazima boje.

Nasuprot toga, na najvećoj ovdje izloženoj slici vlada statika. Sve je uklopljeno u nijansiranje beža i tamnoplave, a niz malih prozora ujednačeno ritmiziraju veliku površinu pred kojom stoji slatka modelka potpuno mirujući. Dinamika je ugašena, a ton slike više nije divlji meneadski ples, nego skladna kompozicija koja je i intiman portret prijateljice, kao i odjek promišljanja o ljudskoj usamljenosti i o toj prokletoj poziciji „pred zidom“ kojoj nikako ne možemo izbjeći. Možda je zato i jedina svrha postojanja osmišljavati, oslikavati svoje zidove kao što to čini Ivana Koren na ovim ostvarenjima.

Feđa Gavrilović

Ivana Koren

Rođena je u Zagrebu 1989. Trenutačno je apsolventica slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Zlatka Kauzlarića Atača. Do sada je izlagala samostalno samo jednom, početkom ovoga ljeta u Galeriji Cekao.

Otvorenje izložbe: četvrtak, 26. rujna 2013. u 19 sati, Galerija Matice hrvatske, Ulica Matice hrvatske 2, Zagreb