Izložba Iris Poljan - Approach u Galeriji Matice hrvatske

O izložbi:
Iris Poljan mlada je umjetnica koja ublaženom (neo)pop estetikom istražuje pojam slike u njezinome širem značenju redefiniranjem fizičkog i činjeničnog poimanja imaga u vidu sliko-prostorna opredmećenja. Projekt vizualno-tekstualnim podražajima propituje način istraživanja, gledanja, viđenja, impresije i pokušaja shvaćanja vlastitosti unutarnjim monologom i osvještavanjem koji se prezentacijom ujedno preobražavaju u komunikaciju usmjerenu prema promatraču.
Izgleda, vidimo odrastanje, odmetanje od bezbrižne mladosti prema složenijim funkcijama i modelima egzistencije. Popizam je prisutan, ali samo u odjecima obojenja prizora s umnoženim, dualnim likom i tekstualno-tekstilnim zašivenim nitima koja opredmećuju verbalne dijelove rada. Ego je udvojen. To je nutarnja struktura ličnosti od super-ega do ida koja svakog određuje, a ovdje je posebno potencirana. Prema S. Žižeku, u kući Hitchcockova Psiha (1960.) kroz tri razine opažamo trodijelnu Freudovu konstrukciju osobnosti. Na katu je super-ego, ujedno opsceni i naređujući policajac koji sve kontrolira, u prizemlju ego iskazan normalnim bivanjem Normana Batesa, a u podrumu id – carstvo ogoljenih sukobljenih nagona, nijemih i opasnih kada prevladaju ličnošću.  Ovdje, pak, uočavamo dublirani autoričin alterego koji je projiciran u dvije istovjetne klonirane mlade žene povelikih dimenzija. U tome procesu dvoje je jedno i jedno dvoje, ako ne i troje. Autorica i njezine dvije jedinke. Distanciranom projekcijom sebe Iris dobiva potreban odmak koji je za razliku od totalnog odnosa nužan za analizu i samospoznaju. Slično odjevene – samo su boje majica različite – promatramo identične blizanke kako se paraju, opserviraju ubojitim pogledom mrkih lica zureći jedna u drugu u pokrenutoj nepokretnosti u kojoj smo unatoč svoj našoj bezgraničnoj aktivnosti, zaglavljeni na istome mjestu. To je pat-pozicija. Jedna i druga žena ne popuštaju niti za milimetar. Prestani, Tu povlačim crtu. Mislim da si prešla tu granicu i zato o tome razgovaramo sada ili Otvori se tekstualni su derivati, imperativ viđeno-oblikovnog duela svojosti. U njima prepoznajemo pojedine dijelove nutarnje formacije autorice. Citate Iris preuzima iz tekstova o umjetnicima i pjesama u dužem prostorno-vremenskom periodu.
Usporedni, zašivani tekstovi kratki su, sažeti i direktni poput sms-a, što upućuje na suvremeno doba poklonstva slici sužavanjem verbalnog dijela komunikacije do minimalizma, ako ne i usputnosti. To je prvotno slikarsko promišljanje u kojem je slika primarna, a tekst sekundaran. Ipak, sliko-riječi funkcioniraju tek u međusobnim prožetostima i korelaciji. Uz to, ispod prizora autorica prodire u prostor proširujući tako obojenim trakama komunikacijske kanale. Od 300 izraza na licu koje možemo proizvesti Iris iskazuje četiri geste lica poput četiriju stanja svijesti. To je ujedno i simbolski broj ljudske cjelovitosti i nutarnje uravnoteženosti. Iris Poljan izložbom otkriva i dijelove osobnog i specifičnog simboličkog svemira unutar kojeg joj je nešto prihvatljivo, a nešto nije. Propituje komunikacijske granice koje želi ili ne želi prijeći. Iako sve naizgled izgleda uobičajeno i za autoricu karakteristično obojeno, uočavamo otkrivanje dubljih i složenijih ljudskih stanja. U tome i jest vrijednost umjetničinih verbo-vizualizacija. Onih direktnih i onih neizravnih, onih uklopljenih i onih posve subjektivnih, stoga i vjerodostojnih.

Željko Marciuš