Izložba "Dizajn – moć komunikacije" Antonija Džolana

Grafička i dizajnerska rješenja Antonia Džolana u kontinuitetu pokazuju težnju protiv vladavine šablona i tipskih modela, štoviše, mnoga nam rješenja plakata, logotipa ili identiteta pojedinih tvrtki svojim vizualima i porukama jasno odašilju težnju autora da u dizajn unese komunikacijsku dimenziju koja ide od komentara društvene, kulturološke pa i političke zbilje.

Taj izvjestan buntovnički podsloj njegovih rješenja prepoznat je od strane naručitelja i klijenata i koji su u Džolanu prepoznali dizajnersko-umjetničku svijest koja nije jednodimenzionalna. Stoga ne možemo prići njegovom dizajnerskom opusu iz samo jedne vizure; za takva je vizualno-grafička rješenja potreban mentalni sklop umjetnika, koji se naprosto suvislo odlučio posvetiti ovom likovnom mediju. On dizajnu ne pristupa hladno, utilitarno i klišeizirano. Džolan osjetnu pažnju poklanja samoj kompoziciji formata unutar kojega razlaže i postavlja vizualne i grafičke elemente bitne za sadržaj, ali jednako tako ne zapostavlja značaj tipografije, odnosno, biranja različitih fontova/tipova slova, koja itekako utječu na efekt konačnog vizualnog rješenja i poruku. Prečesto smo svjedoci kako se dobar ili izvrstan dizajn u finalu može pokvariti odabirom nekog užasnog ili čak grotesknog fonta. To sve, uz odabir toplih ili hladnih boja, Džolan prilagođava temi ili sadržaju na kojem radi, osobito kada se bavi logotipima ili vizualnim identitetom neke tvrtke ili kluba.

Posebno mu „leže“ kazališni i lutkarski plakati, gdje može dati mašti na slobodu, za što bez sumnje ima odriješene ruke i od naručiteljâ. To nikada nisu banalna rješenja koja idu na neki površni, pretenciozni, „nabrijani“ efekt, već nam se od nekih aluzija, metafora i simbolike automatski diže kosa na glavi jer nas podsjećaju gdje živimo. Čini mi se kako je taj in continuo, kritički ton Džolanovih dizajnerskih rješenja, njegov zaštitni potpis i ne mogu se oteti dojmu kako se i po tome može detektirati da je boravio i diplomirao u klasi profesora Nikole Vučkovića na ALU u Širokom Brijegu. Satiričan je po definiciji, kao izlaz i spas od dominantnog narativa ili dimenzije stvarnosti, a vjerujem da bi tu razinu osjećali u njegovom opusu i da se bavi skulpturom ili crtežom. Stoga su i neka od njegovih najefektnijih grafičkih rješenja prepoznatljiva u domeni političkog plakata i ilustracije za časopise, gdje brutalno jednostavno sublimira temu i poruku, najčešće u crno-bijelom rasteru s dodatkom crvene, žute ili zelene boje.

U logotipima i grbovima se, s druge strane, vidi i umjetnikov smisao za humor, ali i težnju racionalnoj redukciji sadržaja, gdje se često igra s metaforom i metonimijom. Nema tu nimalo papagajskog šarenila, narativnosti i horror vacui sindroma: rješenja su svedena na crno-bijelo uz dodatak jedne tople ili hladne boje, a ponekad se logotip i zaštitni znak formiraju oko plave i zelene, radi područja i aktivnosti s kojim se naručitelji bave.

Stilski Antonio Džolan barata velikim i fleksibilnim mogućnostima varijacija; od apstraktnog reduciranja crteža, ekspresionističkih crno-bijelih matrica, preko klasične figurativne ilustracije, do umetanja fotografskih i kolažnih isječaka u zadani dizajnerski predložak. No, u svakom rješenju postoje duboki kompozicijski i prostorni red i ravnoteža, uz neupitnu samokontrolu kada se s dizajnerskim eksperimentiranjem treba zaustaviti. Pa opet, njegov dizajn nije bezličan i previše sklon nekoj samonametnutoj artificijelnoj higijeni, kao što također ne funkcionira u vizualnim krajnostima. U grafičkom kontekstu, Džolan je odmjeren, ali poruke koje njegova rješenja odašilju nisu nimalo promašene ili suvišne: promatrača, recipijenta baš pogađaju kamo treba. Vjerujem da je to razlog zašto ima toliko uspješnih angažmana i zadovoljnih klijenata.

Iva Körbler