Ivica Malčić - B-SIDES & RARITIES

Slikarstvo Ivice Malčića je slikarstvo koje ne samo da se bori, nego uspješno odstupa od svih društvom zadanih vrsta okvira. Slikar objavljuje rat vremenu na vrlo jednostavan način : on slika kao što diše; potezi kistom postaju jednaki proživljenim trenucima, udasima-izdasima. Ne postoje visoko zadani ciljevi koje si slikar zadaje, niti takozvani “koncepti” izložbe, njezini početci ili krajevi. “Izložba” postaju određene godine njegova stvaralaštva, i one se nastavljaju sve dok je života. “Platno” pak nastaje od dasaka i odbačenih dijelova ormara koji kao da su dio nekog većeg platna čije su dimenzije nepoznate. Ništa ovdje nije ograničeno mjerilom, i baš u tome krije se snaga ove umjetnosti. U doba racionalizma, kad se sve nastoji izmjeriti, ovaj slikar “izlazi iz vremena” slikama maloga formata koje veoma brzo nastaju, i koje on...što je najparadoksalnije od svega – doista, nakon što su nastale, broji! I baš tim brojanjem “nastanka”, kako sam kaže “zaustavlja to isto vrijeme”.

Tako slikar svakih nekoliko godina, u različitim galerijama, izlaže nove godine svojega života, ili čak, kako bi se umjetničkim žargonom reklo – svojega “performansa” koji je u ovome slučaju sukus proživljenog/naslikanog. Jer, ovo slikarstvo, kako mnogi stručnjaci kažu, možda nije tehnički savršeno, ali ono je nevjerojatno živo, osjeća se da je povezano s umjetnikovim bilom, i da ništa u ovoj priči nije lažno. A ovdje doista i jest riječ o priči koju umjetnik istodobno pripovijeda promatraču, a i sam sebi – priči o njegovom životu koji, da bi se nastavio, svaki dan mora naslikati jednu sliku, baš kao što je Šeherezada svake noći pričala priču.

I na ovoj izložbi, možemo primijetiti, slikar nastavlja njegovati svoju intimnu simboliku kroz koju kritizira društvo i samoga sebe.

Simboli zelene školske ploče i slikara u halterima koji izrađuje zvijezde repatice (a koji su duhovite aluzije na samoga Malčića dok je radio kao profesor na školi) trepere nam pred očima kao svojevrsna upozorenja. Ovaj slikar, čini se, pripada u onu grupu umjetnika koja vjeruje u umjetničku autonomnost, i koja ne dopušta bilo kakvu vrstu “prostitucije umjetnika”, na što aludira i prikaz pojasa nevinosti na jednoj od izloženih slika. S druge pak strane, iz Malčićevih radova izbijaju i pozitivne erotske konotacije prisutne u mnogobrojnim prikazima figurica slikara s penisom u erekciji što aludira na međuzavisnost erosa i umjetničkog stvaralaštva...

I sad, ta priča vjerojatno mnogima i ne bi bila zanimljiva, jer to je priča o umjetniku, umjetnosti i pozicijama istih u društvu i vremenu.To je priča o samome smislu umjetnosti koja se u umjetničkom svijetu prenosi s koljena na koljeno i bez koje umjetnost ne bi opstala i koju će zato najbolje razumjeti – neki drugi umjetnik. Možda Mladen Stilinović kad kaže svoju oslobađajuću misao:

“Kad kažem da umjetnost nije ništa – mislim na društvenu ulogu umjetnosti. Ovdje umjetnost ne znači ništa, i to ne samo od danas. No, to “ništa” je važno, jer je to oblik slobode koja je izvan glavnog društvenog sistema. Zapravo, unutar tog sustava, koji ne dopušta praznine, to “ništa” je vrlo važno. Sve ima neku svrhu. Ali umjetnost ne. Osim u meni kao u umjetniku.”

Slično, moglo bi se reći, vrijedi i za ovih pred nama sto, do sada neizlaganih Malčićevih slika. One postaju “sve” i “ništa” iz istoga razloga, jer pronalaze svoju svrhu samo u umjetniku i nekoliko “bleeding hearts” koja nastoje biti “izvan zida.”

Neva Lukić