Ivan Domagoj Vuco

Kist Ivana Domagoja Vuce djeluje na boju kao što vjetar djeluje na more.

Nemirnim trzajima nadima je, a ona se uspinje i pada; pobuđuje joj valove koji se rasprostiru unedogled. Stoga je njegovo more, kao i ono pravo, tek malen isječak zauzdan granicama slike koji se u mašti promatrača ipak nastavlja gibati sve dalje i dalje.

Naime nije moguće izrezati more, kao ni osjećaj. U neprestanu kretanju oni se iz vanjskog svijeta provlače u unutarnji, pa u obliku slike ponovno izrastaju u vanjskom, kako bi se ponovno vratili unutra.

Iz tog je razloga Vuco možda odabrao more, jer bojom on na površini platna petrificira uzbibani pečat svojih osjećanja.

U prenošenju tih stanja svijesti posrednik mu nije kist nego špahtla kojom uspijeva dobiti impasto namaze na slici. Na taj način lakoća morske vode, učestali motiv njegova opusa, stječe gustoću i težinu, jer je špahtla dakako manje rafinirano sredstvo od kista.

Vucino more stoga djeluje kao da nam se rasprsnulo pred očima u komade svakojakih veličina. Ono se grana i guši poput grmlja. Teško poput nafte vodi nas u najdublje morske dubine u kojima ne obitavaju živa bića te voda ondje živi svoj život…

Možda baš do tog najdubljeg mora Haron preko rijeke vodi mrtve duše? I one počivaju ondje u Hadu, u apsolutnoj tami morske pustoši.

Na nekim platnima ta pustoš izbija van i kroz svijet živih, odnosno kroz prikaze nebodera kojih se naziru samo konture. Oni se čak i svojom okomitošću suprotstavljaju vodoravnosti mora dovodeći tako dva različita svijeta u sukob, ali i u harmoniju, iako u Vuce priroda dominira. Grad je samo malena, nježna spona između zvijezda i mora. Divljina njegova
noćnog mora briše gradsku rasvjetu i jedino zvijezdama dopušta svijetliti.

Brodice se stapaju s valovima, također jedva primjetne, postajući dijelom vodenog, a ne zračnog, zemaljskog svijeta. Voda toga morskog svijeta je kompaktna, ona teško pada na dušu, polagano uklanjajući trag čovjeka s površine zemlje; stapajući njegove tragove s tragovima vjetra.

Oni ostaju urezani u moru, kao da se more skamenilo. Ostavljaju promatraču samo horizontale, dijagonale i vertikale, odnosno kompoziciju kao jedinu istinu.
Neva Lukić
Ivan Domagoj Vuco rođen je 03. veljače 1971. godine u Zagrebu. U domovinskom ratu je sudjelovao kao dragovoljac Hrvatske vojske. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao na grafičkom smjeru u klasi profesora Miroslava Šuteja 2004. godine. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Samostalne izložbe:
2007. Ulična galerija Likum, Zagreb
2008. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Skupne izložbe:
2003. Skupna izložba studenata profesora Šuteja u galeriji Galženica u Velikoj Gorici
2005. Lički likovni anale, Muzej Like Gospić
2006. Izložba recentnih radova članova HDLU-a
2007. Izložba recentnih radova članova HDLU-a
Peti Drava Art Annale Koprivnica, Galerija Koprivnica
2008. Izložba recentnih radova članova HDLU-a
2009. Izložba recentnih radova članova HDLU-a

Također je imao nekoliko izložbi u ugostiteljskim objektima u Zagrebu.

Sudjelovao je i u više likovnih kolonija diljem Hrvatske.