Iva Simčić

3:2

...Iako se na prvi pogled doima kao izložba ciklusa radova, riječ je prostornoj instalaciji sačinjenoj od video rada, kao njenog centralnog elementa, i slikovnih komponenata koje umjetnica tretira kao "scenografiju ili okoliš koji sugerira određeno iskustvo". Video ukazuje na fenomen virtuelnog nogometa video igrice, kao visokotehnizirane, manipulirane strukture znakova i značenja, koja inicira masovnu recepciju i participaciju u generiranoj stvarnosti. U virtuelnom nogometu (playstationu) igra je prikazana sa takvom nevjerovatnom sličnošću - stvarnim situacijama, likovima, scenama da se gubi distinkcija između istinitog i lažnog, stvarnog i imaginarnog. Bez zvučne komponente, odnosno glasova muškaraca, koji učestvuju u virtuelnom iskustvu nogometa, gotovo da je nemoguće zaključiti da se video igrica koristila kao podloga za rad. Ovaj rad ukazuje na činjenicu da kompjuterska igra postaje realnija od same realnosti ili kako bi to definirao Jean Baudrillard, ona stvara hiperrealnost. U hiperrealnosti modeli stvarnosti nemaju uporište u stvarnom životu, nestaju distinkcije između objekata i njihovih predstava i ono što nam preostaje je simulakra koja „kontaminira stvarnost i modelizira je,“ u kojoj je stvarnost izmanipulirana i u kojoj se gubi.

Nekadašnje umjetnikovo kreiranje subjekta sada je zamijenjeno strategijama konfiskacije, akumulacije i manipulacije u kojim umjetnica preuzima fragmente iz video igrice, modelizira ih, daje im svoj „pečat“ i montira u nove slike. Rad inkorporira strategije kopiranja, mehaničke reprodukcije i drugih oblika multipliciranja odnosno generiranja slika kroz reprodukciju drugih slika. Iva Simčić koristi mehaničku reprodukciju i manipulaciju elemenata popularne, masovne kulture zabave za vlastitu analizu i problematiziranje načina na koji se oblikuju slike, projekcije ili simulakri današnjeg svijeta. Kroz postmoderno repliciranje ili reproduciranje ona utvrđuje, ali istovremeno i kritizira logiku potrošačkog kapitalizma, kao i moć medija, masovnih komunikacija i industrije zabave i ukazuje na načine na koji oni utječu na život savremenog čovjeka i na njegovu percepciju stvarnosti.

U današnjem medijskom i tehnološkom društvu, putem kompjutera, interneta i reklama, bombardirani smo hiperprodukcijom, spektaklom, igrom slika koje imaju sve manju vezu sa realnošću. Slike dominiraju, opterećuju, zasljepljuju, fragmentiraju našu percepciju i nameću jednu novu realnost, koja je zapravo samo privid realnosti. U tom procesu kako bi rekao Baudrillard „stvarnost se gubi u moru simulakra“, ali simulakrum nije kopija stvarnosti. Izmanipulirani simulakrum nogometne umjetnice u Ivinom video radu nema uporište u stvarnom događaju, u stvarnoj nogometnoj utakmici, već samo u sebi samom. Umjetnica ukazuje na činjenicu da kroz kompjuterske igrice individua postaje dio virtuelne, kompjuterski generirane stvarnosti TV ekrana — ona se utjelovljuje u TV ekran, TV ekran se pretapa, integrira, infiltrira u njen svakodnevni život. TV postaje dio nas samih, naših tijela u kome postajemo dio fikcije, a fikcija postaje dio naše percepcije realnosti. U tom procesu nastaje novi svijet komunikacije i socijalizacije ili kako bi to definirao Baudrillard „svijet vladavine ekstaze komunikacije“ gdje dolazi do gubitka i privatnog i javnog prostora, jer ulaskom TV ekrana u naše domove, u našu intimu, mašinerija masovnih medija i potrošačke kulture preuzima, kontrolira i manipulira sve, od društvenih odnosa, komunikacije, igre, rada u kući, do korištenja slobodnog vremena.

...Iva Simčić koristi fragmentirane forme, prikaze koji sugeriraju narativ, ali narativ koji nema kontinuiteta, već se gubi u isparčanosti, rekontekstualizaciji, disekciji samih motiva, te stoga stavlja posmatrača u decentrirani, dezorjentirani položaj. Kroz konfrontaciju sa dezintegriranim, nedovršenim, neodređenim prikazima posmatrač osjeća izgubljenost, izoliranost iz jednog iskustva, možda čak i šok, ali upravo kroz konfrontaciju sa „neočekivanim i čudnim“ iskustvom potaknut je na razmišljanja koja mogu inicirati nove oblike društvenog angažmana i reakcije koje se odnose na manipulaciju nove tehnologije (televizije, videa i kompjutera) na ljudsku svijest, na načine percepcije sebe, drugog, ali i vlastite kulturne i društvene sredine.

(isječak iz teksta Asje Mandić, Iva Simčić: Život u ružičastom, Motrišta, glasilo Matice hrvatske Mostar, br. 42-43)






Iva Simčić rođena je u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu radi kao asistent na Nastavničkom odsjeku, predmet Slikanje.

Diplomirala na University of Illinois at Chicago, USA, odsjek slikarstvo/grafika, 2000. godine. Magistrirala na Yale University School of Art, USA, odsjek slikarstvo/grafika 2005. godine. Od 2009. pohađa prvu godinu doktorskog studija Teorija umjetnosti i medija. Dobitnica nekoliko stipendija i nagrada: Jacob K. Javits Fellowship Award in Studio Arts, Robert Schoelkopf Memorial Traveling Fellowship, Yale University Scholarship i Illinois Art Council Artist Fellowship Award In Visual Arts.

Izlagala na nekoliko samostalnih te sudjelovala na brojnim grupnim izložbama.

Devet slika i dvije grafike se nalaze u privatnim kolekcijama Nede Young i Mirka Ilića.