Iva Bašić - Autoportreti

Ja se nikada ne podudaram sa svojom slikom, jer slika je nepomična, teška, tvrdoglava, a ja sam lagan, podijeljen, raspršen... (Roland Barthes, Svijetla komora)

Unatoč sve izraženijoj tendenciji širenja i ispreplitanja umjetničkih sredstava u želji za što cjelovitijim izražavanjem autentičnosti i poništavanjem granica između umjetnosti i života, ostat će prisutna, a ponekad i eksplicitno izražena ograničenost vizualnog jezika u opsesivnoj potrebi umjetnika za autoreprezentacijom. Medij koji to najbolje reprezentira je fotografija. Roland Barthes fotografiju samog sebe opisat će kao «u suštini neprirodno podvajanje svijesti o identititetu -pojavu mene samog kao drugoga».

Kao prvi korak u nastajanju ciklusa «Autoportreti» Iva Bašić uzima fotografiju vlastite glave koja svojom neutralnošću zadovoljava primarnu funkciju prepoznatljivosti. Takva fotografija vrlo malo govori o subjektu, svodeći osobnost na znak za društvenu identifikaciju (osobna iskaznica, putovnica, članska iskaznica). Tu umrtvljujuću osobinu fotografije dovodit će do krajnosti, radeći upravo suprotno onome što predstavlja osnovnu zamisao umjetnika zaokupljenih vlastitim likom, pa i umjetničkih fotografa, kada pokušavaju uhvatiti tanane psihološke nijanse koje stvaraju predodžbu o osobnosti fotografirane osobe. S druge strane, ono što u umjetnosti prepoznajemo kao warholovski način serijske multiplikacije, zapravo je učestali stereotip pop-idolatrije, preobrazbe osobe u junaka, zvijezdu, heroja, što prepoznatijiviji amblem za T-shirt ili neki drugi predmet svakodnevne primjene.

Postupak redukcije fotografskog autoportreta Ive Bašić odvija se u praktičnom kompjuterskom programu, photoshopu. Dijelovi koji stvaraju osobnost postaju tek formalni elementi: plohe boja omeđene linijama. No, proces se tu ne zaustavlja, jer sam finalni rezultat isprinta kompjutorski modificirane slike koja se može bezlično umnažati nije ono što ju zanima. Nastale preobrazbe ponovno reducira i rastače u novo znakovlje, koje se sve više udaljuje od izvornog (ob)lika. Kompjutorski dobivene elemente pretvara u matrice za drugi medij. Stvarajući vlastitu tehniku na pola puta između grafike i slikarstva, matrice seli s jednog na drugo platno, valjkom premazuje različitim bojama u lazurnim namazima koji će pojedine slojeve, a tako i sam proces učiniti vidljivim. Moguće se zapitati zašto to čini?

Sam čin autoreprezentacije zapravo je višestruko negiran svođenjem subjekta na objekt, lica na znak, ponekad gotovo do neprepoznatljivosti. Suvremene umjetničke prakse pokazale su kako se umjetnost subjekta i objekta ne daju tako lako razdvojiti, «jer svaka umjetnost je tehnika pomoću koje subjekt, radeći na vanjskoj formi, radi na samom sebi- rad na objektu uvjek djeluje na subjekt», tvrdi Wilhelm Schmid u eseju «Život kao umjetničko djelo». Legaliziranjem metode «work in progress» umjetničko djelo više i ne mora biti završeno. Umjetnost zapravo i nije samo ono što vidimo, ona se događa u činu stvaranja, prvenstveno u dopuštanju da se unutar zadanih okvira neke situacije jednostavno dogode. Stavljajući u optjecaj znak sebe same, u daljnjem procesu rada Iva Bašić dopustit će slučajnost i «grešku» kako bi je pretvorila u prednost.

Gotovo bi se moglo zaključiti kako je sam proces suštinskije autoportretan od samog autoportreta, budući da metaforički ponavlja ideju življenja samog koje se najčešće događa upravo srazu racionalno strukturirane matrice i slučajnog efekta koji je izmaknuo predvidljivosti.

Radmila Iva Janković


Životopis

Iva Bašić rođena je 2. prosinca 1977. u Zagrebu. Maturirala je 1996. godine na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, na grafičkom odsjeku. Diplomirala je 2003. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na slikarskom odsjeku u klasi prof. Igora Rončevića.

Adresa
Grižanska 27, Zagreb
Tel: 01/28 66 260
Mob: 091/58 49 472
e-mail: iva basic@yahoo.com

Skupne izložbe
2001.- Požega, Galerija Hajdarović 2003.- Zagreb, Studentski centar
2003.- Zagreb, Ministarstvo kulture
2004.- Zagreb, HDLU