Dijana Nazor

Oaza

Kažu da imamo jedno od najljepših mora na svijetu — pravu dragocjenost. Jesmo li svjesni što imamo? I možemo li (i želimo li) tu dragocjenost sačuvati, kad danas, u potrošačkom, konzumerističkom društvu u kojem vladaju masovni mediji i spektakl, već pomalo na sve zaboravljamomo — na ljepotu, na poštivanje prirode i na suživot s njom, na svoju biološku egzistenciju, na humanost, na etiku...?
Umjetnici možda intuitivnije i osjetljivije od nas ostalih osjete u svome bílu otkucaje — i upozorenja prirode. I tad reagiraju na najsugestivniji način. Svojom umjetnošću. Takav je slučaj i ovdje, gdje je multimedijskom instalacijom Dijana Nazor, pretvorila cijeli galerijski prostor u jedan drugi ambijent, preplavljujući nas vizualnim, haptičkim, zvučnim i svjetlosnim senzacijama i odvodeći nas na snovito putovanje u jednu drugu dimenziju. Uranjajući nas u svoj svijet podmorja i začudnih ribica — objekata najrazličitijih vrsta i oblika (neke od njih doimlju se prave egzote), koje su tu centar događanja i jedine realije opipljivih volumena i opipljive materije. Njihova forma izvedena je iz zgusnutih, elementarnih, prirodnih oblika kamena, koji je jednom hrapav, drugi put gladak; jednom prošupljen, drugi put napet i zaobljen; jednom grumenast, drugi put izdužen; jednom svijetao, drugi put taman. Svaki put, međutim, taktilan i asocijativan. Skupljala je autorica ove kamenčiće — veće i manje, oble i šiljate, svijetle i šarene, godinama, pomno ih odabirući, a onda ih opletala raznim vrstama žice; od one nove — sjajne, bakrene i zlatne, do one stare — skinute s odbačenih i upotrijebljenih predmeta, pridodajući tim »kamenim ribicama« povremeno i kristale, ali i druge »nakitne« dodatke kako bi im pojačala pričljivost. Ali im je nekad i potpuno oduzimala dekorativnost, svodeći ih i sažimljući tek na elementarnost; na znak. Zato je odabir vrste žičanoga prepleta jedna od glavnih specifičnosti njezinih riba, koja im s jedne strane daje značenjsku višeslojnost, a s druge bogatstvo vizualno-taktilnih doživljaja, pa se u čudesnome zajedništvu lapidarnosti kamena i barokne lepršavosti žice iščitava ne samo likovnost, nego i neka unutrašnja treperenja duše, ispis raspoloženja, ispovijedanje snova, spoznavanje praiskona. U cijeloj instalaciji punina doživljajnosti, sjećanja i vizija aktivirana je, uz opipljivost predmeta, još i bojom, zvukom i svjetlom, odnosno govorom nekoliko medija koji se isprepliću, što svemu daje širinu i punoću vizualnoga izričaja. A to traži jedno suvremeno iščitavanje, kod kojega je pasivnost gledanja zamijenjena aktivnošću sudjelovanja, uz potrebu direktnoga kontakta. Pritom je svjetlo tu ponajbolji posrednik i aktivator. Jer kroz svjetlo — kroz svjetlosne projekcije u prostoru galerije, vrši se preobrazba percepcije prostora i vremena, ali i preobrazba samoga djela, pretvarajući ga iz predmeta/artefakta u događanje. Pomoću svjetla definira se prostor i opredmećuju predmeti/objekti. Svjetlo definira formu, boju, ritam i energiju, ali i ona sama ima oblik, boju i optiku. Ona daje taj poseban ugođaj podmorja — trag posebnih i drukčijih kolorita s odsjajem sunca i nakupinama energije, s transparentnošću i zasićenjima. Ali ona istodobno dovodi u zabludu percepciju, jer odjednom imamo osjećaj mora kao gibljive, titrave i opipljive tvari. Tvari u koju se ulazi i s kojom se stapa; koja se ovdje nameće fluidnošću, ali i čudesnom kompaktnošću. Tvari u kojoj plivamo i plovimo, ali na kraju toga putovanja, prepunoga ugode, čeka nas iznenađenje: prestanak idile, gubitak ljepote i uništenje života. Nismo niti primijetili da je u pozadini priče stalno otkucavao »sat upozorenja«, pa je slika suprotnosti ugode kroz koju smo prošli stresna: vidimo ekološku katastrofu zbog poremećaja prirodne ravnoteže i onečišćenja, a jedini mogući spas su oaze-kupole s umjetno održavanim uvjetima života.
Dijana Nazor uvjerena je da još nije kasno podsjetiti nas i upozoriti, pa svoju poruku izriče kritički — promišljeno, ekološki angažirano — i emotivno.
Njezine ribe — objekti, one žive i one mrtve, nose u sebi cijelo bogatstvo simbolike, u samome postavu pružajući mogućnost poigravanja značenjima. Ali isto tako cijelom ovom instalacijom istodobno aktivirajući i uspostavu jednoga osobnoga vizualnoga sustava kojim izgrađuje svijet negdje na rubu stvarnost i iluzija. Svijet u kojem se preklapaju prostori. Svijet u kojem se miješa snovito i zbiljsko i u kojem se prepušta imaginaciji i intenzitetu doživljaja — ali u kojem se i profinjeno angažira i problematizira. Ali ponajprije takav svijet u kojem je uvijek sve utemeljeno na strukturiranom i organiziranom likovnom poretku.Višnja Slavica Gabout
Životopis

Dijana Nazor rođena je 1971. godine u Splitu, gdje je 1990. završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Godine 1995. diplomirala je na studiju likovne umjetnosti, na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu (danas Umjetnička akademija), te stekla zvanje profesora likovne kulture — restauratora. Iste godine dobila je nagradu fakulteta.
Bavi se slikarstvom, likovnim oblikovanjem i ilustracijom. Skupno izlaže od 1993, a samostalno od 1995. godine. Sudjelovala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Od 2004. radi kao konzervator — restaurator slika u Hrvatskome restauratorskom zavodu.
Godine 2006. stručno se usavršavala u Parizu u atelijerima Cité Internationale des Arts, kao stipendist Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Članica je InSEA-e (Međunarodno društvo za obrazovanje putem umjetnosti) i Hrvatskog vijeća Međunarodnog društva za obrazovanje putem umjetnosti — HRV-InSEA, HDLU-a, LIKUM-a i Fotokluba Zagreb. Godine 2006. sudjelovala je na europskom kongresu InSEA-e, s predavanjem i izložbom dječjih likovnih radova. Koautorica je udžbenika za likovnu kulturu za učenike od 5. do 8. razreda osnovne škole i priručnika za učitelje Pogled, potez (Zagreb, Profil, 2007./ 2008.). Od 1999. voditeljica je likovno — kreativnih radionica za djecu, a od 2005. za djecu i odrasle u Narodnom sveučilištu Dubrava u Zagrebu.