Zbivanja - članak

Odjel za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske

Članak Nenada Raosa HRVATSKI ZNANSTVENICI OTKRIVAJU: NA KRK JE PAO METEORIT

Dugo je, dugo vremena 1200 metara širok i 200 metara dubok Berringerov krater u Arizoni bio jedini poznati meteoritski krater na Zemlji. Kažem „jedini poznati“ jer ne treba biti stručnjak, dapače uopće ne treba biti stručnjak, nego samo čovjek s nešto zdrava razuma, pa zaključiti da je na Zemlju tijekom njezine više od četiri milijarde godina duge geološke povijesti moralo pasti mnogo, mnogo velikih nebeskih tijela i na njoj ostaviti tragove. Treba samo pogledati površinu Mjeseca! I naša bi Zemlja morala tako izgledati. Štoviše, morala bi izgledati i gore (u kozmetičkom smislu) jer Zemlja je veće nebesko tijelo od Mjeseca, pa zbog veće gravitacije mora privlačiti i više meteorita. No gdje su krateri?

Jasno je: Zemlja je geološki živa, a Mjesec mrtav. Uz eroziju vodom, vjetrom i ledom, na Zemlji postoji i tektonika ploča koja obnavlja njezinu površinu. Stoga je meteoritske kratere vrlo teško pronaći, pa je i onaj divovski krater u Meksičkom zaljevu, krater Chicxulub (koji se povezuje s izumiranjem dionosaura prije 65 milijuna godina) otkriven tek sredinom prošloga stoljeća.

Do danas je otkriveno mnogo velikih meteoritskih kratera: samo ih u Europi ima 41. A u Hrvatskoj?


Obrisi krčkog kratera i devet mjesta na kojima su pronađeni uzorci impaktnog stakla

Da ne duljim priču, naši geolozi pronalaze sve više dokaza da je poslije mezozoika na Krk pao impaktor (asteroid ili jezgra kometa) koji je možda imao i 1000 metara u promjeru. Pritom je nastao krater dug 14, a širok 11 kilometara. Površina mu je 150 km2, a volumen 410 km3 (mnogo, mnogo puta je veći od Berringerova kratera u Arizoni). Na njemu danas leži grad Krk.

Sloj izmrvljenih stijena (breče) na Krku ukazuje na postojanje impaktnog kratera

Priča o krčkom krateru počinje 1965. godine, kada su naši geolozi, tražeći na Krku ležišta nafte i zemnog plina bušotinom Krk-1 doprli do dubine od 3715 metetara. Pritom su otkrili da se do dubine od 1500 metara proteže sloj breče. Breča nije ništa neobično na našim otocima, ta vrsta stijena nastaje od izmrvljenih stijena koje se geološkim procesima povezuju (cementiraju) u novu stijenu. No krčka je breča bila nešto posebno. Pokazalo se naime da ona sadrži ulomke vapnenaca različite starosti, a ne samo iz jednog geološkog perioda. Nešto je moralo izmrviti te vapnence, ne samo izmrviti nego i pomiješati. To nešto bio je došljak iz svemira.


Breča, ali posebna: breča s Krka sadrži vapnence različite starosti

Prve procjene meteoritskog udara govorile su da se morao dogoditi prije 30 milijuna godina, a možda i prije. No najnovija istraživanja pokazuju da se dogodio prije možda samo milijun godina, naime u pleistocenu. Na to upućuje nalaz impaktnog stakla.

Prvotnoj ekipi geologa sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, izvanrednom profesoru Tihomiru Marjancu i njegovoj studentici Ani Mariji Tomša te dr. sc. Ljerki Marjanac sa Zavoda za paleontologiju i geologiju kvartara HAZU pridružila su se i dva kemičara, prof. dr. sc. Ernest Meštrović sa zagrebačkog PMF-a i postdiplomska studentica Marina Čalogović. Ona je početkom ove godine obranila doktorsku disertaciju pod naslovom Elementna i strukturna analiza impaktom rastaljenih stijena i staklenih sferula.

Udarom impaktora dolazi – između ostalog – i do taljenje stijena i njihova izbacivanja iz kratera. Naglim hlađenjem taline nastaje impaktno staklo. Gdje će se staklo naći, ovisi o njegovoj veličini. Najveći komadi ostaju blizu kratera, nekoliko centimetara veliki tektiti lete mnogo dalje (ti se obično nalaze na jednom mjestu, tektitnom polju), dok oni najmanji komadi stakla, ni milimetar velike impaktne staklene sferule, bivaju raspršene po cijeloj kugli zemaljskoj. Tako je bilo i sa staklom iz krčkog kratera.


Još jedan dokaz meteoritskog udara na Krku: impaktne staklene sferule

Marina Čalogović je sa svojim mentorom Tihomirom Marjancem na otocima Krku, Rabu i Cresu pronašla, identificirala i kemijski analizirala 16 velikih uzoraka impaktnog stakla. Oni najveći, pronađenu na Rabu, imali su masu od 10 do 30 kilograma. Još važniji je bio pronalazak stotina staklenih mikrosferula diljem naše zemlje, od sjeverne i srednje Dalmacije do Krapine i Medvednice. No tek je pažljiva kemijska analiza, izvedena šesterim instrumentalnim metodama, uspjela među njima identificirati i staklene kuglice iz krčkog kratera.

Riječ je naime o tome da kemijski sastav impaktne staklene sferule mora odražavati kemijski sastav kako velikih uzoraka impaktnog stakla, tako i matičnih stijena na mjestu udara. To se i potvrdilo. Po udjelu kalcijeva oksida (CaO) i silicijeva dioksida (SiO2) impaktno staklo obiju vrsti uzoraka odgovara pleistocenskim kvarcnim pijescima (lesu) s otoka Krka. Tako smo ove godine dobili ne samo još jedan dokaz o tom događaju iz naše geološke prošlosti nego i saznali kada se dogodio. Nije prije 30, kako se dosad mislilo, nego prije samo milijun godina.

Nadamo se da će se istraživanja naših geologa i kemičara nastaviti i, još više, da će rezultate njihovih istraživanja netko znati iskoristiti. Jer uz kulturnu postoji i mnogo, mnogo starija, geološka baština. I ta se baština može uključiti u turističku ponudu.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, kemičar je, umirovljeni znanstveni savjetnik u trajnome zvanju. Osim znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske i bioanorganske kemije, koautor je dva sveučilišna udžbenika za predmet Dizajniranje lijekova te desetak stručnih radova iz povijesti znanosti. Sedam je godina uređivao Prirodu, a sada je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji, za koji već godinama piše redovite komentare. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Napisao je na stotine znanstveno-popularnih članaka te 13 znanstveno-popularnih knjiga. Posljednja, The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life, napisana na engleskom jeziku, izišla je u ožujku ove godine.


❌

◀

▶

Pregled