BOŽIDAR PETRAČ, NOVA ČITANJA TRADICIJE. KNJIŽEVNE RASPRAVE I ESEJI
Svojemu do sada već nevjerojatno bogatu opusu Božidar Petrač pridružio je knjigu Nova čitanja tradicije, koja, dopunjena kratkim objasnidbenim Predgovorom i Bilješkom o autoru, sadrži devetnaest književnopovijesnih i književnokritičkih eseja i rasprava objavljenih i(li) izgovorenih u različitim prigodama od 2012. do 2025. Od 2000. godine sedma je to njegova knjiga eseja i rasprava. Podsjećamo: Jakovljeve ljestve hrvatske lirike iz 2003, Različiti književni svjetovi 2006, Na tuđim tragovima (o stranim piscima) 2009, Hrvatski književni panoptikum 2013, Arhaika i postmoderna 2017. te naposljetku knjiga na koju se ova navezuje Čitanje tradicije. Kroatološke teme 2022.

Izd. Alfa, Zagreb, 2025.
Prije svega, pohvaliti je Petračevu navadu sabrati tekstove u knjigu unatoč tematskoj različitosti. Uvijek naime valja misliti na budućnost i na one koji će, s kojega god razloga, posezati za tekstovima, pa će im lakše biti naći ih u ovakvim knjigama nego tragati po periodici i zbornicima budući da još nemamo sveobuhvatne bibliografije. Ovdje pak riječ je o, kako će nam sadržaj reći, raznorodnim tekstovima vezanim za književnike, političare, djela, opuse ili ustanove. Redimice: Društvo hrvatskih književnika 1966.–1972.; Franjo Tuđman i Društvo književnika Hrvatske/Društvo hrvatskih književnika; Politički profil Ivana Gorana Kovačića; Miroslav Krleža i Ante Starčević; Hrvatsko ratno pismo; Književno djelovanje Stjepana Radića; Matica hrvatska – Društvo hrvatskih književnika; „Vrtić“ Frana Krste Frankopana u Kostrenčićevu izdanju; Nazorovi Hrvatski kraljevi ili kultura sjećanja hrvatskoga naroda; Mihovil Nikolić; Gustav Krklec; Ne bojim se manirizma, ako je moj... (I. Zidić); Pjesništvo Luka Paljetka; „Duhovna Hrvatska” Stjepana Šešelja; Nedokučivi Bog, čovjekova projekcija (S. Novak)?; Svetkovina u predvečerje (B. Brezinščak Bagola); Danteov i Paljetkov Očenaš; Danteov sveti Bernard; Prvi cjeloviti hrvatski prijevod Danteove Božanstvene komedije Frana Tice Uccellinija. Valja napomenuti da neki tekstovi (rasprave) imaju karakter izvornoga znanstvenoga rada.
Kao u prethodnima, Petrač se i ovim tekstovima očituje kao borac za vrijednost i dostojanstvo riječi. Potpun književni znalac, pozorno se posvećujući temi i potanko ispitavši činjenice i dotadašnje predmetne radove, dat će čitatelju tumačenja i zaključke koje može smatrati pouzdanim vodičem ili makar putokazom za daljnja čitanja. Uz nekoliko manjih tekstova (Hrvatsko ratno pismo, Novak, Frankopan, Šešelj), u opsežnijim tekstovima Petrač je optimalno razvio svoj analitičko-sintetski aparat, posebice u prvim dvjema raspravama: Društvo hrvatskih književnika 1966.–1972. te Franjo Tuđman i Društvo književnika Hrvatske/Društvo hrvatskih književnika. U tekstovima pak poglavito posvećenim književnicima (Kovačić, Paljetak, Nazor, Nikolić, Krklec, Šešelj, Bagola), autor već obrađivanim temama daje nove naglaske i svoj interpretacijski ključ, a katkada, slikovito rečeno, mijenja bravu. Tako, primjerice, čvrsto argumentira Kovačićevu i Nazorovu neideološku domoljubnu i rodoljubnu osviještenost, koja je desetljećima bila potiskivana za račun atributa „partizanski“ pisac, dokazavši da su to, na kraju krajeva, dijelom opusa postali iz nacionalpatriotskih pobuda. Treba da se spomene i tekst o Krleži i Starčeviću, u kojemu se autor uhvatio ukoštac s Krležinim odnosom prema Starome, jasno pokazavši da su u najvažnijemu bili antipodi: (ne)vjerom u hrvatsku državu. U tekstovima o Nikoliću i Krklecu dao je pak naglaske na njihove mandate predsjednika Matice hrvatske. U tekstu o Igoru Zidiću očituje se i njihovo osobno poznanstvo (tako i u tekstu o Bagoli), ali i temeljito Petračevo čitanje Zidićeva pjesničkoga opusa, pri čemu je, ne zanemarivši eruditsku eleganciju njegova pjesništva, važan naglasak stavljen i na njegov nacionalidentitetski značaj.
Obsižući Paljetkov obiman pjesnički opus, „ispruženim u sva četiri vjetra“, da se i mi poslužimo riječima Bonaventure Dude, Petrač se usredotočio na njegov doduše uvelike interpretiran ljubavni kanconijer te potom na, manje uvažavan, ali ne manje važan religiozni pjev, poduprijevši Maroevićevom ocjenom u povodu ciklusa Sacra zaključak da Paljetkova ukupna sacra „nježne i jednostavne teologije“ pripada boljim stranicama hrvatske poezije religioznoga nadahnuća.
Čitajući pak Novakove Protimbe, Petrač se pozabavio piščevim „vrzmanjem oko religije“, odnosno misaonim oscilacijama, nerijetko i akrobacijama između vjere i nevjere, kakve su, uostalom, manje ili više imali i drugi naši ex-ministranti (npr. Krleža, Andrić, Kaštelan, Miličević, Raos).
U trećemu dijelu knjige – podijeljena je naime u tri dijela – Petrač se trima tekstovima posvetio, može se reći, njemu osobito dragoj temi: Danteu, poglavito Božanstvenoj komediji. I sam se nedavno uvrstivši među njezine prevoditelje (što je, nasuprot izvanrednosti te činjenice, nije li se čuditi?, naišlo na opću ogluhu kulturnoinstitucijske javnosti), u prvome je tekstu u surječju prototeksta usporedio Danteov i Paljetkov Očenaš, dok je u trećemu tekstu obradio prvi cjeloviti objavljeni hrvatski prijevod Komedije iz ruke tadašnjega kotorskoga biskupa Frana Tice Uccellinija, o čemu je u Kotoru i govorio prigodom predstavljanja reprinta spomenutoga djela. U drugome tekstu pozabavio se mjestom i značenjem medotočiva naučitelja Sv. Bernarda u Danteovu spjevu. Rekli bismo da se taj esej nadaje središnjim te daje puno značenje naslovu ove knjige. U njemu naime do izražaja dolazi sva Petračeva erudicija, njegovo suvereno kretanje kroz danteologiju, povijest, teologiju, posebice moralnu, eshatologiju, mariologiju i ekleziologiju te sposobnost da iz moćne širine i dubine znanja sroči i nevježama zanimljiv i čitak tekst. Dubinski upoznavši Danteov duhovno-književni put kroz Pakao, Čistilište i Raj, Petrač i sam postaje njegovim skrivenim pratiteljem do točke pjesnikove intuitivne spoznaje Božje biti. U tome trenutku odstupaju svi. Znakovit je to čas, ključan, u kojemu će, kako se čini da nam i Petrač suptilno kazuje, svaki čovjek odrediti svoju vječnu sudbinu.
Prepoznati u ovoj knjizi makar to, vrijedno je svakog njezina slova.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak