Vijenac 852

Književnost

SUVREMENA HRVATSKA PROZA: MLADEN KOPJAR,
ZONA KAMFORA

Verbalni ring

Piše Henrieta Barbarić

Zona kamfora zrela je, estetski koherentna zbirka koja ne mazi, nego rubne i neobične svakodnevne situacije stilistički obogaćuje crnim humorom

Zbirka kratkih priča Zona kamfora autora Mladena Kopjara sadrži 16 priča koje groteskom, ironičnim humorom i socijalnom satirom propituju rubne, disfunkcionalne aspekte suvremenoga društva, dajući oštar pogled na patologije svakodnevice – od emocionalne otuđenosti do ambivalentnih moralnih struktura likova koji se, protagonist po protagonist, bore s vlastitim slabostima i društvenim prilikama.

Naslov zbirke inteligentna je jezična igra: zamjenom tek jednoga fonema, čitatelju se, zbog izmjene sintagme koja zvuči poznato, obećava suprotno iskustvo od onoga koje ima u svijesti: umjesto zone ugode – zona iritantne, ali možda ljekovite istine, u kojoj se pokušava konzervirati ono što je već počelo propadati. Čitatelj ostaje u zoni nelagode: kamfor ne umiruje, nego pecka, i tim osjećajem povezuje sve priče.

 

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

Jedna od najvažnijih odlika stilskoga izričaja Kopjarovih priča može se usporediti s tamnijim književnim tradicijama – on je svojevrsni senekijanski mračni scherzo (kako ga opisuje urednik knjige Bonislav Kamenjašević): mračna, fatalistička, gotovo stoička vizija svijeta, ali izvedena u ironičnome registru. Da su drame, ove bi priče bile antičke tragedije (u aristotelovskome smislu), ali ispričane s gotovo podrugljivim odmakom, i s vrlo čestim izostankom katarze.

Već u prvim rečenicama zbirke, opisom prsa jednoga lika kao „baruštine pune mimikriranih aligatora“, Kopjar uspostavlja estetski registar koji nije realistički neutralan, nego blago deformiran. Ta stilizirana odbojnost nije ovdje radi efekta, nego kao signal da je u ovome svijetu intima uvijek pomalo raspadnuta, neugodna, što svoj vrhunac doživljava u šoku koji čitatelja čeka: kada pomisli da je barem jedan od likova u mikrosvijetu priče svojevrsna moralna vertikala, sve kulminira nekom uvrnutom seksualnom scenom. Ponekad će one, kao u priči Mikrofonija, biti mlaka katarza čitatelju jer će antagonisti biti zasluženo kažnjeni; ponekad će, kao u priči Oživljavanje, izazvati samo dodatnu sablazan. Autoru, čini se, nije cilj ponuditi katarzu: krajevi često ostaju bez pročišćenja. Priče su varijacije na ispitivanje graničnih situacija – tema se ne promatra samo s distance, nego se čitatelja uranja u izražajno neobične i često nelagodne prizore ljudske egzistencije, uz očitu odsutnost moralnoga rasterećenja i s naglašenom emocionalnom hladnoćom.

Kopjarov specifičan stil jasno se reflektira u priči Đavolji trokut: očajni pokušaji roditeljskih uloga, vulgarni dijalozi koji ukazuju na osjetljivost prema neugodnim i paradoksalnim trenucima postmodernoga života, likovi koji ne uspijevaju komunicirati, koji očekuju smisao tamo gdje ga nema ili se bore s vlastitim identitetom – to su motivi koji se skladno uklapaju u čitav rukopis. On funkcionira kao ogledalo koje blago deformira, ali ne laže.

Površnim bi se čitanjem dalo zaključiti kako se u ovim pričama sve vrti oko odmjeravanja seksualnih snaga, ali stvar je upravo dijametralno suprotna: taj najprimitivniji poriv ogoljen je i demistificiran te zapravo prikazan kao konačan produkt mnogo dubljih problema među pojedincima, pa onda i problema u čitavome društvu. Groteska se ne zaustavlja na fizičkome – ona prodire u obiteljske odnose: majčina smrt na Zapadnome kolodvoru opisana je bez patetike, gotovo hladno, ali s metafizičkim podtekstom („tko joj je ugasio svjetlo“). Ova mješavina banalnoga i tragičnoga stvara estetsku napetost koja obilježava cijelu zbirku. Razgovori među likovima nikada nisu sentimentalno suočavanje, nego verbalni ring iz kojega nitko ne izlazi kao pobjednik: ni oni koji relativiziraju moral, obećanja ili bilo kakvu odgovornost, ni oni koji pokušavaju uspostaviti etički minimum.

U tom smislu zbirka demontira ideju jasne krivnje i zamjenjuje ju osjećajem trajne ambivalencije: likovi su istodobno i žrtve i počinitelji – vlastitih slabosti, društvenih obrazaca i emocionalne nezrelosti. Oni su, ako želite, obilježeni tragičkom krivnjom, a ona se, u najvećoj mjeri, očituje glasnom egzistencijalnom prazninom. Emocionalna distanca može djelovati hladno ili repetitivno; nedostatak bar jedne stabilne moralne točke može ostaviti dojam nihilizma, ali upravo se na ovome mjestu odmjerava autorova sposobnost balansiranja između provokativnoga humora i stvarne empatije prema likovima. On koristi oštru optiku kako bi razotkrio pseudonormalno i latentne patologije: odnose koji se fragmentiraju, međuljudske izazove koji prelaze u opsesije. Takvim detaljima analizira društvo sloj po sloj, ne dajući groteski da eksplodira, već da polagano, poput kamfora, zapali čitatelja pod kožom.

Zona kamfora zrela je, estetski koherentna zbirka koja ne mazi, nego rubne i neobične svakodnevne situacije stilistički obogaćuje crnim humorom, dajući im groteskni okvir. Upravo to čini knjigu intrigantnom i relevantnom za čitatelje koji žele čuti iskren glas o složenosti današnjega društva i vidjeti emocionalnu disfunkcionalnost s ironijskim odmakom koji razotkriva krhkost obiteljskih i društvenih konstrukata, bez uljepšavanja.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak