Kuća bez spomen-ploče
Tražeći neki dan nešto u sobnom ormaru, pogled mi je pao na mnoge albume sa starim fotografijama. Dakako, čim otvorim bilo koji od njih, u uspomene tonem kao u neki bunar i ne znam kako ću se iz njega iskobeljati. Kao da sam upala u žitko tijesto. No kad sam već počela listati po njima, hajde da iz toga izvučem i nešto što može biti zanimljivo i drugim ljudima. Kako bi nepoznatima mogle biti zanimljive moje stare fotografije? No mogu. Po onima koji su ih nekoć profesionalno snimili. Uzimam u ruke svoj prvi album, jer su u njemu sukcesivno poredane i moje fotografije i fotografije mojih najbližih rođaka. Upravo se na tim slikama mogu pratiti i neki od poznatih zagrebačkih fotografskih studija.

Fotostudio Tonka / Izvor Ženski list
Moj prvi dječji album bio je od meke drap kože, na prednjoj strani decentno ukrašen malim crvenim cvjetićima. U sredini se vide tek neke sitne rupice, u koje su nekoć bili utisnuti mali metalni golubići, no oni su s vremenom nekamo nepovratno nestali. Naravno, tu su najprije moje dječje slike, koje su slikali moji roditelji, još u nekoj skučenoj sobici u vukovarskoj bolnici, gdje sam i rođena (mama je ondje radila kao liječnica, ginekologinja, a tata na pustari u Vukovaru kao veterinar). Te su crno-bijele slike bile slikane na pola formata (jer štednja je bila sveprisutna, pa i u fotografiji). Dugo su fotografije bile samo crno-bijele, no vrlo lijepe, a i majstorski izrađene. To se pogotovo odnosi na vjenčane fotografije mojih roditelja. Na jednoj su ozbiljni, na jednoj se blago smiješe, a slikao ih je u ono doba (1940--ih) vrhunski fotografski majstor Ljudevit Kowalsky. Studio mu je bio u Ilici 21, što pokazuje žig na poleđini slike, a na prednjoj je njegov potpis. Za Kowalskog je bila tipična bijela pozadina, tako da su slike i likovno vrlo lijepe. I nema na njima današnje svatovske pompe: tata je samo u bijeloj košulji, bez kravate, a mama u vrlo decentnoj (danas bi se reklo: običnoj) svijetloj haljini. Bila je vrlo lijepa žena (ja kao da joj nisam kći), pa nije trebala nikakve kerefeke u kosi. Padala joj je prirodno, kao i na slikama kad je kasnije mene kao trogodišnjakinju vodila po vrtu dide i bake do njihovih kokoši, zeca i crnoga psa Bobija u tadašnjoj Ivkančevoj ulici (kasnije Anke Butorac, danas Ljudevita Posavskog) na broju 46. To je bila fotografija srednjega formata (kao malo veća razglednica). Imam takvih slika i od svojih teta i strica, jer je nekoć bio običaj da članovi obitelji poklanjaju jedni drugima takve svoje portrete uz posvete. Dakako, kako sam ja u očevoj obitelji jedino dijete, sve su se te slike nakon tolikih smrti slile sa svih strana opet k meni, kao u neko spremište.
Fotograf Kowalsky odmah nakon Drugoga svjetskog rata ostao je bez svojega studija (kao i bez kuće u Zvonarničkoj ulici), neko se vrijeme bavio fotokeramikom (male ovalne slike koje su se stavljale na grob pokojnika), no i to je ubrzo preuzela njegova sestra Margit (u dvorištu Preradovićeve ulice br. 2) i vodila je tu radnju do svoje smrti. Danas je na tom mjestu kafić.
A evo i slike s moje prve pričesti! Oni koji sami ništa ne znaju žele uvjeriti isto takve kako se u socijalizmu nije moglo ovo ni ono. Ja sam živa svjedokinja da sam u vrijeme socijalizma „obavila“ sve svete sakramente: krštenje (to su za mene obavili drugi), a nakon poduke vjeronauka u crkvi Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici obavila sam prvu pričest, firmu i vjenčanje na Markovu trgu (uz krštenja svoje djece). Toliko o tome da se nije moglo. Sama crkva gradila se u etapama. Najprije kripta, koja je dugo bila jedini crkveni prostor. Ivan Meštrović preporučio je franjevcima (koji su došli 1932. iz Splita) da gradnju crkve preuzme slovenski arhitekt Jože Plečnik, koji je u kripti oblikovao svaki detalj. No oko uređenja cijele crkve Plečnik i Meštrović razišli su se. Nakon nekoliko dogradnji crkva je obnovljena 1971. prema izmijenjenom projektu Zvonimira Vrkljana, no nakon potresa 2020. godine trebala joj je još jedna obnova, koja je dovršena 2023. godine. Imam jednu fotografiju svih prvopričesnika iz te crkve, zajedno s našim vjeroučiteljem. A znate gdje je slikana? Odmah preko puta same crkve, u Zvonimirovoj ulici 63, Foto Egartner. To je ona ista zgrada u kojoj je nekoć bilo Kino Mosor, a danas je u tom prostoru Luda kuća, jedino privatno kazalište s vlastitom zgradom i pozornicom u Hrvatskoj. Ondje se u gledalištu može konzumirati piće i kokice. Osnivači su bili glumci Rene Bitorajac i Branko Đurić Đuro, a otvorena je u travnju 2018. godine.
No s prve pričesti imam i dvije samostalne slike u dugoj bijeloj haljini i bijelim cipelama (i danas se sjećam da su me paklenski žuljale), na rukama mi bijele rukavice, a na jednoj i manja okrugla čipkasta torbica za rupčić. Te su fotografije snimljene u poznatom Foto studiju Tonka u dvorištu Ilice 8. Vodila ga je Antonija Kulčar, koja je taj obrt preuzela od Roberta Mosingera. Na jednoj slici ja sjedim (dakle, vidljiva sam cijela), a na drugoj zapravo klečim (što se na fotografiji ne vidi, no ja znam). Vidi se samo nasmiješeno lice i nabrenani uvojci, a usta nisam razjapila, jer mi je s prednje strane falio jedan zub. Nikakvo čudo. Ta imala sam 10 godina. Sklopljenih ruku, trebala sam valjda izgledati kao anđelak. Ti fotografi zbilja mogu svašta napraviti od svojih mušterija.
U Ilici su na broju 11 bili još neki fotografi, npr. Foto Arsovski (djed, otac i stric poznatoga dizajnera Mihajla Arsovskog), no mene onamo nisu vodili na slikanje. Odanle imam samo jednu tatinu manju fotografiju, sivu, na kojoj izgleda nekako ušminkano debelo (a bio je mršav). U Ilici 7 radio je 1920-ih i 1930-ih fotograf Gjuro Reputin, no iz toga studija nemam nikoga svog.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak