Vijenac 852

Kazalište

Vid Lež, Titanik Ovo Ono, red. Dražen Krešić, UO Trupa OvoOno,
SK Kerempuh, Hrvatska radiotelevizija, premijera 25. listopada

 

Trupna radijska zmešancija

Piše Leon Žganec-Brajša

U ovoj se predstavi može dobro pratiti siže katastrofe na Atlantiku, a s njime se prožima i umnogome zanimljivija dramska radnja o samoj trupi, koja je povremeno sasvim metateatralna u odnosu prema publici

Pikarska lutanja od grada do grada, po sajmovima i prošteništima, uvijek u nesigurnosti, stoljećima su bile osnovni način glumačkoga života. Trupa OvoOno osebujan je, no estetski vrlo domišljen projekt koji je prije nekoliko godina pokrenula grupa mlađih hrvatskih kazalištaraca te su svojom prvom predstavom, Ubu Ovo Ono (nastalom izvorno kao diplomski rad producentice Katarine Krešić), demonstrirali kako ih zanima upravo takvo, trupno kazalište koje se događa izvan struktura, izvan okvira ustanova i njihovih zadatosti. Osobito je stoga zanimljivo i pohvalno kada ih te iste ustanove prepoznaju, ali ne ukalupljujući ih, već pružajući im mogućnost da u suradnji razvijaju projekte koji će čuvati specifičnosti estetike trupnog načina rada. Upravo se to dogodilo u predstavi Titanik Ovo Ono, koju je trupa koproducirala sa Satiričkim kazalištem Kerempuh i Hrvatskom radiotelevizijom. Praizvedba je održana u najvećem hrvatskom radijskom studiju, nazvanome po Zvonimiru Bajsiću, u Domu HRT-a na Prisavlju, a izravno se prenosila i na radiju.

 

Članovi trupe igraju svjesni kako kazalište nije njihova iluzija, već stvarnost nadograđena višestrukim razinama / Snimila Inia Herenčić

Polazište za predstavu Trupi ovaj put je potonuće Titanika. Na tom se motivu gradi metateatralna struktura. Naime, članovi Trupe, kao „lutajući“ glumci (danas bi se, u sveopćoj poplavi anglizama, reklo freelanceri) preuzimaju zadatak napraviti predstavu o potonuću Titanika, temeljenu na poznatom filmu Jamesa Camerona iz 1997. I zaista, sve je tu. Melodrama, Jack i Rose. Klasne razlike, bogati i dokoni putnici prvog razreda koji se guraju u čamac za spašavanje i grubi, no postojani i hrabri ložači. Prizori na zapovjednom mostu i poznata glazbena tema Bliže, o Bože moj. Naoko svi potrebni sastojci za tradicionalnu predstavu, formom i sadržajem. No, članovi Trupe nemaju takvo što u planu. Zapravo, oni nemaju nikakav plan, već započinju s improvizacijama. Padne im na pamet jedan motiv, pa od njega naprave song. Od drugoga naprave vizualno i auditivno poigravanje. Od trećega potpuno brehtijansku, epsku scenu osvještavanja publike o političnom u odjeljivanju razreda putnika na prekooceanskom brodu. Od četvrte pak naturalističku parabolu o radništvu koje karta duboko u brodskoj utrobi, krateći tako vrijeme do zamišljenog dolaska u novi svijet, a zapravo hitajući prema katastrofi.

Sve to, naravno, čine svjesni kako kazalište nije njihova iluzija, već stvarnost nadograđena višestrukim razinama. Naime, članovi Trupe „Titanik-predstavu“ nisu zamislili sami, već su je dobili u zadatak. Na sceni se između prizora, često i prekidajući ih, pojavljuje lik producentice, stalno nezadovoljne i ljutite na članove Trupe, koji ne ispunjavaju zamišljene zadatke stvaranja „za publiku pogodne“ radiodrame o najslavnijem brodolomu u povijesti, već se igraju i poigravaju njezinim motivima.

Odlika trupnog rada kakav njeguje OvoOno je i uigranost. Svatko zna svoju ulogu, trupa se drži zajedno i jedan drugome „drže leđa“. No, naglašena metateatralnost rada Trupe OvoOno ne dopušta da te karakteristike prođu bez poigravanja. Tako se kreiraju situacije u kojima se karikira glumački otpor producentskom shvaćanju kazališta kao poduzetništva, ili pak one u kojima se interakcija s publikom shvaća kao element komičnosti. Ansambl na sceni, u kojem uistinu nema slabog ostvarenja, a čine ga Nika Ivančić, Luka Knez, Matija Šakoronja, Domagoj Ivanković, Anja Jogunica i Josip Brakus u alternaciji s Matijom Pijevićem, proširen je glasovima Živka Anočića, Maruške Aras, Igora Jurinića, Ivana Simona, Tee Harčević, Lene Medar, Gorana Vučka, Darija Špelića i Antonija Rašpolića.

Titanik se tako ostvaruje ne nekoliko isprepletenih razina. U predstavi se, naime, može dobro pratiti siže katastrofe na Atlantiku. S njim se, međutim, prožima i umnogome zanimljivija dramska radnja o samoj trupi, koja je povremeno sasvim metateatralna u odnosu prema publici (onoj u dvorani, kao i onoj radijskoj), a povremeno funkcionira kao fikcionalni produžetak onoga na čemu trupa radi. Sve to, koliko god bilo odlika dorađene i jedinstvene, a upravo radi toga i zanimljive estetike Trupe OvoOno, posebno u kontekstu hrvatskoga kazališta, u Titaniku rađa i određenim problemima.

Za razliku od njihove prve, do danas izvođene i uspješne predstave Ubu Ovo Ono, Titanik je projekt koji se ipak realizira s izvankazališnom, prigodnom namjerom. Stoga je spektar registara koji se u njemu pojavljuje mnogo širi. Na manje od sat i pol zbijeno je mnogošto, od metateatralnosti, preko tematiziranja trupnog rada, do različitih izvedbenih kodova i značenjskih sintagmi te predstava ponekad, a čemu pridonosi i brz tempo izvedbe, djeluje kao jurnjava kroz estetske mijene. Iznimno dorađene i uspjele, ali ipak nagomilane, što gledatelja na kraju ostavlja s mnogo manje zaokruženim radom no što bi se moglo očekivati.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak