ESEJ U POVODU MJESECA HRVATSKE KNJIGE I USUSRET INTERLIBERU
Nad tiskanom je knjigom već odavno izrečena smrtna presuda. A sámo je čitanje (upozoravaju nas teoretičari), s ekspanzijom digitalne sfere, postalo neka vrsta elegične vježbe, prigušene tužbalice nad Gutenbergovom galaksijom. Ipak, svim presudama usprkos, knjiga opstaje, štoviše, ona stoji na raskršćima ovoga (kao i prošlih) stoljeća, odbijajući se pokoriti zloslutnim proročanstvima novoga doba. I tome se valja veseliti, o tome valja razgovarati, s time treba računati.
Izvještaji iz knjižarskoga sektora govore da hrvatski čitatelji (i čitateljice) i dalje preferiraju tiskana izdanja, da su čitanost i tržište knjiga u porastu, da se knjige još uvijek rado kupuju, posuđuju i poklanjaju. To nam sugerira da knjige posjeduju neku neobjašnjivu životnu snagu, da su neukrotive i nepredvidive te da ih je čovjek stvorio na svoju sliku i priliku (možda tek kao idealnu slutnju?) kako bi prevladao sve ono što ga tišti i onespokojava, a o čemu opet, pomalo neobično, rado čita u tim istim knjigama: o životu i smrti, o pustolovinama, o ratu, ljubavi, povijesti, odrastanju.

Knjiga se, još od vremena Platonove ljekarne, zadržala u našoj predodžbi kao neka vrsta sigurnoga utočišta, sredstva za bijeg od sumorne zbilje / Izvor Pexels
Ipak, što na tržištu danas predstavlja jedna osamljena knjiga? Prije petsto godina, kada su Erazmo, Machiavelli ili Marulić tiskali svoje knjige u nekoliko stotina primjeraka, to je za europsku elitu (od Londona i Pariza do Firence i Napulja) predstavljalo senzaciju prvoga reda. No danas, između tisuća sajmova i knjiških manifestacija, kako se uopće može primijetiti jedna obična, samotna knjiga? Pred opasnošću od nestanka u anonimnoj tišini, na pozornicu istupaju izdavači i urednici (danas sve češće PR stručnjaci i influenceri) koji grmljavinom svoje propagande, kadšto i pod cijenu reklamne fraze, nastoje očuvati književno tržište, ukus, pa i stanovite estetske kriterije. Čitateljske trendove, međutim, u konačnici (nasreću ili nažalost) diktira čitatelj. I dok se poneki zgražaju nad time što ljudi čitaju Agathu Christie ili Stephena Kinga, a ne Dantea ili Schopenhauera, s izvjesnom nasladom možemo ustvrditi da je čitanje, jučer kao i danas, a zacijelo i sutra, prostor slobode: mjesto na kojemu i „mali čovjek“ može velikom piscu, državniku ili intelektualcu odbrusiti da je gnjavator – i potom ga jednostavno zatvoriti u korice.
Knjiga (praslavenska riječ nejasna postanka; možda od staronordijskoga kenning: bilješka, znak, ili od asirskoga kunukku: pečat, preko iranskoga, kao i mađarskoga könyo: knjiga, ili pak od kineskoga king: knjiga, k’yen: svitak), pored svih mogućih asocijacija, u prvome je redu predmet. Od egipatskih papirusovih svitaka, preko srednjovjekovnih pergamentnih kodeksa do Penguinovih džepnih izdanja, knjiga nije predstavljala samo čimbenik u širenju (opće) naobrazbe, nego i statusni simbol, a kadšto i umjetnički objekt. Dovoljno je prisjetiti se kako su se zlatni naslovi utiskivali u knjige putem mjedenih gravira, kako su se zlatnokončaste dekoracije uvezivale na korice, odnosno kako su se u različitim dijelovima svijeta knjige oblagale kožom, svilom, baršunom, pozlatom. Materijalnost knjige i danas je u središtu interesa dizajnera i umjetnika, pri čemu su u tom području kod nas duboke tragove ostavili Mihajlo Arsovski i Alfred Pal. Možda upravo zbog usklađenoga dizajna, rasporeda boja ili tipografskih rješenja neke knjige pamtimo bolje od drugih. Primjeri su mnogovrsni: izdanja Grafičkog zavoda Hrvatske, Biblioteka Razlog, Biblioteka ITD, Biblioteka Vjeverica, Biblioteka Arion Matice hrvatske...
Uostalom, ne djeluju li prostori bez knjiga siromašno, ispražnjeno, kao kuće u kojima ne stanuje nitko? Prisjećamo se, međutim, i drugačijih primjera. Onih koje nam je namrla europska književnosti, tj. svih onih ćudljivih junaka i junakinja koje su knjige i knjižnice otjerale u ludilo (M. de Cervantes, Don Quijote), neizlječivu čežnju (G. Flaubert, Gospođa Bovary), mahnitost (E. Canetti, Zaslijepljenost), potragu za smislom (J. L. Borges, Babilonska knjižnica) ili zločin (U. Eco, Ime ruže). Drugim riječima, knjige mogu biti zavodljive, izazovne (kao svjetiljka bez koje se Dante nikada ne bi spustio u pakao), opsjedajuće, snolike, subverzivne. Ipak, suvremeni nas knjižari i knjižničari, ako se raspitamo što se ovih dana čita i posuđuje, podsjećaju kako se već dugi niz godina traže knjige za samopomoć, za izlječenje od kulture toksičnosti, za (samo)usavršavanje.
Iz toga slijedi da je čovjek danas, premda nerijetko sputan raznolikošću medijskoga pejzaža, i dalje usmjeren na knjigu, barem kao na predmet, memorabiliju, a sve češće – i lijek. Držeći na umu da je svaki lijek (pharmakon), još od Platonove definicije, ujedno i otrov, a svaki pisac čarobnjak ili čudotvorac (pharmakeús), a već u sljedećem koraku žrtveni jarac (pharmakós), čini nam se kako se knjiga, još od vremena Platonove ljekarne, zadržala u našoj predodžbi kao neka vrsta sigurnoga utočišta, sredstva za bijeg od sumorne zbilje. „Dajte mi libar da ujden od svita!“ (Dajte mi knjigu da pobjegnem od svijeta).
Međutim, je li doista čitanje bijeg od svijeta ili – upravo suprotno – sve dublje uranjanje u isti? Ne posjeduje li knjiga neku materijalnu, a u isti mah duhovnu kvalitetu kada je držimo u rukama, kada je prelijećemo pogledom, kada je mirišemo? Svi mi dobro znamo kako miriše nova knjiga, tek dobavljena iz knjižare, odnosno što u nama pobuđuje miris knjige iz antikvarijata ili dohvaćene s police obiteljske biblioteke. Ta gotovo proustovska senzacija podsjeća nas da u ovome svijetu digitalnih snova još uvijek postoji nešto čvrsto ukorijenjeno u nama, nešto što smo stvorili mi i što je namijenjeno (u doba tankih garancija) samo nama. I kada čitamo pod lampom (nekada uza svijeću), u polutami, naglas ili u sebi – ne osjećamo li tada da smo i dalje ljudi, kadšto tjeskobni i opterećeni, ali u konačnici čvrsto ukorijenjeni u vlastitu egzistenciju, u nekoga neotuđivog sebe?
I to nas dovodi pred zaključak, pred onu već otrcanu sentencu: „Mislim, dakle jesam.“ Kada bismo se poigrali njezinom formom, kada bismo se zapitali što nam knjiga znači danas, smijemo li utvrditi (pomalo u duhu dosjetke): čitamo, dakle živimo? Knjiga, drugim riječima, možda nije lijek ili otrov, bijeg ili povratak svijetu, nego neobično mjesto gdje sve suprotnosti još uvijek smiju (su)postojati. Mjesto gdje možemo biti upravo ono što jesmo, ali i gdje možemo slutiti što bismo sve tek mogli postati.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak