Ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku dodijeljena je Francisu Halzenu za ideju i njezinu provedbu da se kubični kilometar leda na Južnom polu iskoristi za detektiranje tajanstvenih čestica zvanih neutrini. Rezultat je bio opservatorij IceCube koji može pratiti te čestice iz dalekog svemira. Neutrini su vrlo sramežljive čestice; nemaju električni naboj i gotovo da nemaju masu. Prolaze kroz materiju uglavnom neprimijećeni jer međudjeluju samo slabom nuklearnom i gravitacijskom silom. Svake sekunde, a da to i ne primijetite, 65 milijardi neutrina sa Sunca prođe kroz nokat na vašem malom prstu. Te čestice mogu doći iz svemira noseći sa sobom informacije o skrivenim tajnama kozmosa. Visokoenergijski neutrini posebno su zanimljivi znanstvenicima jer mogu dati preciznu informaciju o položaju izvora s kojega dolaze, budući da na svojem putu prema nama ne skreću s putanje kao što se može desiti fotonima (mogu se apsorbirati u prašini ili raspršiti na drugim fotonima) ili nabijenim protonima (skreću u magnetskom polju).
Francis Halzen dobitnik je Nobelove nagrade
za fiziku 2026.
Halzen je odrastao u Belgiji. Fizika čestica privukla ga je zahvaljujući napretku u tom području tijekom 1960-ih, a isprva se usredotočio na masivne čestice izgrađene od kvarkova. Ubrzo nakon završetka doktorskog studija preselio se na Sveučilište Wisconsin-Madison u SAD-u. Tijekom karijere shvatio je da fizika čestica može učiti od čestica koje do nas dopiru iz svemira, ali i da astrofizika može imati koristi od fizike čestica. Podrijetlo kozmičkih zraka s najekstremnijim energijama jedna je od najbolje čuvanih tajni svemira. Procesi koji mogu ubrzati protone do visokih energija istovremeno stvaraju i visokoenergetske neutrine. To nam može dati ključne tragove o kozmičkim akceleratorima čestica.
Da bi se mogli identificirati visokoenergijski neutrini, prvo ih treba razlikovati od istih čestica znatno nižih energija – onih koji nastaju raspadom radioaktivnih tvari, dolaze sa Sunca ili nastaju kada kozmičke zrake udare u Zemljinu atmosferu.
Neutrini koji ne potječu iz našeg neposrednog okruženja dolaze iz vrlo velikih udaljenosti, možda iz silovitih procesa u područjima gdje su eksplodirale zvijezde ili iz udaljenih aktivnih galaksija.
Halzen je pratio suvremene ideje za detekciju neutrina, pa je osamdesetih čuo za sovjetsku ideju da se upotrijebe radioprijemnici za hvatanje signala tih čestica na Antarktici. Pri sudaru s atomskom jezgrom u ledu, neutrino bi mogao napraviti električnu iskru koja proizvodi radiosignal. U slučaju da je signal dovoljno jak, mogao bi se detektirati uz upotrebu radioantene. Drugi fizičari predlagali su vodu kao detektor jer neutrini u sudarima s jezgrama u vodi proizvode nabijene čestice, a one putuju brže od svjetlosti u tom mediju i tako stvaraju plavu svjetlost pomoću tzv. Čerenkovljevog efekta. Budući da je morska voda transparentna, svjetlost stiže do fotomultiplikatora postavljenih u moru koji fotoelektričnim efektom i umnažanjem signala tu svjetlost detektiraju pri čemu je moguće odrediti i smjer iz kojega je neutrino
došao.
Francis Halzen uočio je da smještanje detektora na Južnom polu ima mnogo prednosti: tamo je već postojala istraživačka stanica, što je značilo da postoji organizacija transporta svega što je potrebno da misija može uspjeti. Led je bolji od vode zbog nekoliko razloga. U slučaju da smo dovoljno duboko, tama je stalna, nema živih organizama koji bi mogli međudjelovati s opremom, a radioaktivnih materijala je malo. Led je stabilan i daje čvrstu strukturu za rad istraživača na istraživačkoj stanici, a područje je geološki stabilno, bez potresa. Nedostatak je to što hladnoća čini putovanje na Južni pol nemogućim veći dio godine. Sav praktičan posao mora se napraviti između studenog i veljače kada traje kratko ljeto na Antarktici.
Na početku je trebalo riješiti praktične probleme s bušenjem leda i stavljanjem opreme dublje od 1400 metara. Površinski slojevi leda puni su mjehurića što skreće svjetlost u raznim smjerovima pa se informacija o smjeru čestica gubi. Detektor IceCube 2011. godine dosegao je punu veličinu s 5160 svjetlosnih senzora podijeljenih između 86 kabela. Svjetlosni bljeskovi nastali djelovanjem neutrina mogli su prijeći 300 metara prije nego što bi bili apsorbirani – mnogo dalje nego što je itko očekivao. Jedna od nuspojava projekta vezanog za neutrine jest ta da su istraživači saznali mnogo o svojstvima leda na različitim dubinama. Istraživački tim je 2013. godine izvijestio o prvim dokazima koji potvrđuju da su doista pronašli kozmičke neutrine, a nekoliko godina kasnije prikupili su toliko podataka da su mogli biti sigurni u svoje otkriće. Ideja iza projekta IceCube jest podići astronomiju neutrina na novu razinu.
Jedan od važnih ciljeva jest utvrđivanje pojedinačnih izvora nebeskih neutrina. Opservatorij IceCube otkrio je nekoliko potencijalnih izvora, među kojima je i aktivna galaksija NGC 1068 (poznata i kao M77). Posljednjih su godina istraživači uočili visokoenergetske neutrine koji dolaze iz naše galaksije, Mliječne staze. Pretpostavljaju da ti neutrini nastaju kada kozmičko zračenje naiđe na atome u rijetkom plinu koji se nalazi između zvijezda. Pred nama je uzbudljivo razdoblje u astronomiji jer se s neutrinima i gravitacijskim valovima otvaraju nove mogućnosti otkrivanja znanstvenih istina.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak