Vijenac 852

Balet, In memoriam

IN MEMORIAM: SONJA KASTL (1929–2026)

 

Stožerna ličnost hrvatskog baleta

Piše Davor Schopf

Uoči proslave 150. obljetnice hrvatskog baleta (4. studenoga), 25. listopada preminula je jedna od njegovih stožernih ličnosti – Sonja Kastl koja je svojim dugim životom pripadala dvjema trećinama te povijesti, a aktivnim radom polovici.

Bila je prva ravnateljica Baleta kada je, 1965, izašao iz okvira zagrebačke Opere i postao samostalna umjetnička grana HNK. Bila je to u ono doba prekretnica i put u novo jer sličnog uzora među srodnim ansamblima u kazalištima tadašnje Jugoslavije nije bilo. Stekavši autonomiju, ravnateljica je dobila mogućnost da sama odlučuje o svim važnim umjetničkim i organizacijskim pitanjima, repertoaru i broju predstava. I Sonja Kastl povela je svoj ansambl punim jedrima naprijed i na ugledne europske pozornice.

Sonja Kastl ostala je tiha, vjerna svojoj lirskoj prirodi što ju je obilježila kao balerinu. Vodio ju je životni moto „plesati znači živjeti“

 

 

 

Rođena u Zagrebu, balet je počela učiti 1936. u Dječjem carstvu i Umjetničkoj školi, kod Margarete Froman i Mercedes Goritz-Pavelić. Usavršavala se kod Milorada Jovanovića i Đurđe Đurđan u HNK, zatim 1955. i 1956. u Cecchettijevoj školi u Londonu kod britanske baletne umjetnice i koreografkinje Mary Skeaping te u Parizu kod Olge Preobraženske i Nore Kiss. Polazila je i Glumačku školu HNK. Stalnom članicom baletnoga ansambla postala je 1945, solisticom 1952. i prvakinjom 1954. godine. Tijekom zamalo dva desetljeća plesne karijere ostvarila je niz glavnih uloga klasičnoga i suvremenoga repertoara, ističući se scenskom lakoćom, lirskim izrazom, virtuoznom tehnikom te snažnim plesačkim i glumačkim interpretacijama. Uloge Aurore u Trnoružici, Julije u Romeu i Juliji, Swanilde u Coppeliji, Kneginjice u Baladi o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, Kraljice Amazonki u Pokolju Amazonki, Djevojke u Čudesnom mandarinu, Jele u Đavlu u selu i Pepeljuge zlatnim slovima sjaje u povijesti zagrebačkog Baleta. Kao Jela obišla je Europu, a London je, prvi put na baletnoj pozornici, gledao upravo zagrebačkog Romea i Juliju.

Koreografirati počinje od 1958, najčešće s kolegicom Nevenkom Biđin. Stvarale su forme kraćeg baleta, plesnog dueta, cjelovečernjeg baleta i koreografske minijature u stilskom rasponu klasike i neoklasike s modernim elementima; od apstraktnog baleta i čistog akademskog plesa do baleta sa sadržajem, plesne drame i psihološkog baleta. Nekoliko djela bavi se tematikom iz kazališnog života, nekoliko je izrazito naglašenih antiratnih tema. Teme su široke, od baleta edukativnog karaktera do literarnih predložaka Georgesa Simenona, Miroslava Krleže i Franza Kafke. Osim glazbe, nadahnjivale su ih plesačke mogućnosti i umjetnički profili Vesne Butorac Blaće, Đurđice Ludvig, Damira Novaka, Miljenka Vikića, Antonija Maksimovića, Štefana Furijana i drugih plesača.

Uvijek su se zalagale za glazbu hrvatskih skladatelja vjerujući da je bolje promicati vlastitu umjetnost negoli ponavljati strana ostvarenja. Među prvima su u Hrvatskoj stvarale moderan balet. Iako su se držale principa neoklasike, radile su drugačiju vrstu baleta od one koja je tada bila zastupljena u repertoaru. Za njih su skladali Branimir Sakač, Ivo Kirigin, Milko Kelemen, Pavle Dešpalj, Bruno Bjelinski, Dragutin Savin, Igor Kuljerić, Boris Papandopulo, ili su posezale za nekom njihovom glazbom koja izvorno nije bila namijenjena plesu. I strani su skladatelji također predstavnici glazbe 20. stoljeća. Simfonija o mrtvom vojniku, Klasična simfonija, Čovjek pred zrcalom, Dubrovačke šene, Tri kavalira frajle Melanije baleti su na vrhu njihova opusa.

Osam baleta nastalih nakon 1978. Sonja Kastl ostvarila je sama. Postavila je šezdesetak baletnih ulomaka u operama, operetama i mjuziklima. Dvije sezone (1976–1978) bila je ravnateljica baletnog ansambla Gradskog kazališta u Klagenfurtu, a zatim je nastavila suradnju kao koreografkinja do 1991. Svojim je ugledom i zalaganjem uvelike pripomogla otvaranju stalnih radnih mjesta za plesače Baletnog ansambla ZGK Komedija 1994. godine. U tom je kazalištu ostvarila dvadeset predstava. Važna je njezina uloga u čuvanju i prenošenju izvorne koreografije Đavla u selu Pine i Pije Mlakar. Đavla je, s dozvolom autorâ, postavljala u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Na sličan način sudjeluje u čuvanju i prenošenju izvorne koreografije Margarete Froman završnog kola iz opere Ero s onoga svijeta. Antologijska je njezina koreografija baletnih točaka u operi Nikola Šubić Zrinjski.

Važan joj je bio pedagoški rad u Školi za balet i ritmiku. Predavala je scenski pokret na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Osijeku. Bila je predsjednica Društva baletnih umjetnika Hrvatske i Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije. Marljivo je skupljala i bilježila podatke o kolegama, surađujući u Hrvatskom leksikonu i Hrvatskoj enciklopediji LZMK-a. Urednica je monografije 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj (2002). Kao filmska glumica 1949. godine okušala se u filmu Zastava Branka Marjanovića.

Sonja Kastl ostala je tiha, vjerna svojoj lirskoj prirodi što ju je obilježila kao balerinu. Vodio ju je životni moto „plesati znači živjeti“. Potvrdile su to najviše nagrade: „Vladimir Nazor“ za životno djelo, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Plesala je i živjela hrvatski balet punim srcem na čemu joj neizmjerna i trajna hvala.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak