Vijenac 852

Glazba, Naslovnica

UZ 150. OBLJETNICU PRAIZVEDBE NAJPOZNATIJE OPERE IVANA ZAJCA

 

Stoljeće i pol Zrinjskoga

Piše Karlo Radečić

U posljednjoj operi Zajčeve trilogije u naslovnome protagonistu pronalazimo opipljivu, stvarnu povijesnu osobu, Nikolu IV. Zrinskog, koji je zahvaljujući ulozi u obrani Sigeta, koja ga je 1566. odvela u smrt, snažno urezan u hrvatsku kolektivnu svijest. U tome leži tajna njegove popularnosti

U subotu 4. studenoga 1876. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu pod skladateljevim je ravnanjem prvi put izvedena „glazbena tragedija“ u tri čina i osam slika Nikola Šubić Zrinjski, najpoznatija opera Ivana Zajca. Rođeni Riječanin u Zagreb je došao iz Beča, gdje se afirmirao kao operetni skladatelj, šest godina ranije, pozvan kako bi utemeljio prvu stalnu nacionalnu opernu kuću. U zagrebačkoj Operi, u kojoj je bio ravnatelj i prvi dirigent od 1870. do 1889, ravnao je među ostalim i praizvedbama svojih „izvornih narodnih opera“ Mislav, 2. listopada 1870. (taj se datum drži početkom djelovanja stalne Opere), i Ban Leget, 16. ožujka 1872.

Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski, koji čine Zajčevu nacionalnu opernu trilogiju, prve su njegove dovršene opere na hrvatskom jeziku, a ujedno su, kako navodi Rozina Palić Jelavić u monografiji (2023) posvećenoj trilogiji, i jedine „prave“ nacionalne opere toga najplodnijeg hrvatskog opernog skladatelja.

 

Nikola Šubić Zrinjski, HNK u Zagrebu, 1962, redatelj Vlado Habunek

 

 

 

U vrijeme prvih izvedbi svi su kritičari, bez obzira na poneku zamjerku, Zrinjskoga ocijenili uspjelim. Uzbuđenje ondašnje kulturne javnosti ilustrira prosudba kritičara Obzora kako opera „uzvisuje dostojnim načinom čin narodnoga heroizma, ona je krasno mišljena i krasno radjena, ona je zaniela obćinstvo, te je uza sve te uvjete isto tako hrvatska, kao i cieloga svieta“. August Šenoa u Viencu je pozdravio novu operu te, ocjenjujući inscenaciju (sve predstave trilogije u gornjogradskom je kazalištu režirao Josip Freudenreich), napisao kako je „odielo (...) vierno učinjeno po historičkih slikah, kao i dekoracije Sigeta, nu žalimo samo, da je kraj tolike harmonije i vjernosti sbor hrvatskih junaka toli šareno i nehistorički odjeven bio“.

Od kozmopolitskoga do „hrvatskih zvukova“

U operi čiji je glazbeni stil uvelike kozmopolitski, gdjekad i operetne provenijencije, Šenoa je prepoznao dvije arije i zbor „iz kojih se odazivlju čisti hrvatski zvukovi“. Uistinu, u zboru vila iz III. čina Ljubio je goluban Zajc je posegnuo za melodijom napjeva iz Podsuseda Svraka ima dugi rep, dok početna fraza Jelenine arije Cvate ruža rumena, što prethodi tome zboru, ima sličnosti s međimurskom pjesmom Ćuk sedi. S druge strane, u Jeleninoj ariji iz I. čina, Gdje na tvrdu Stancu-brdu, skladatelj se, riječima Huberta Pettana, „pokušao približiti duhu hrvatske pučke glazbe, ali se i neizbježivo raspjevao“.

 

Detalj programske cedulje praizvedbe

 

 

 

Činjenicu da je Zrinjski prihvaćen kao paradigmatski primjer Zajčeva stvaralaštva akademik Zoran Juranić, jedan od najboljih poznavatelja njegovih opera, drži „svojevrsnom nepravdom“, ocjenjujući u zborniku Ivan Zajc (1832–1914) iz 2016. kako „u njegovu opusu ima i glazbeno bogatijih i formalno stabilnijih djela“ te kako su brojevi u toj operi „često neuobičajeno kratki, ponekad i distorzirane glazbene arhitektonike, no rezultat je čvrst i autentičan tempo predstave, u kojemu nadahnuti intimni ulomci poput romance Zrinjskog, uspavanke i sna Jelene, ili Sulejmanove smrti tvore dobro tempirane cezure“. Stabilnošću strukturnoga lûka izdvaja se duet Zrinjskoga i supruge mu Eve iz posljednje slike, jedan od najuspjelijih brojeva u operi.

Branka Stilinović (Eva) i Vladimir Ruždjak (Zrinjski), HNK u Zagrebu, 1962.

 

 

 

Popularnost Zrinjskoga ostavila je u sjeni sve druge Zajčeve opere, među kojima zasigurno ima i onih koje bi bile privlačne i domaćoj publici odgojenoj na standardnom opernom repertoaru. Amelia (praizvedena u Rijeci 1860), skladana u verdijevskom stilu na talijanski libreto, i Ban Leget, u kojem upoznajemo Margitu, jedan od najdojmljivijih ženskih likova u hrvatskoj opernoj literaturi, opere koje strukturom više nego Zrinjski slijede talijansku praksu, primjeri su djela koja će pri prvom susretu slušatelju zacijelo donijeti niz ugodnih iznenađenja. Valjalo bi o tome promisliti i neovisno o nadolazećoj 200. obljetnici Zajčeva rođenja (2032).

Recept za popularnost

U čemu je onda tajna Zrinjskoga? Za razliku od npr. Bana Legeta, koji kompozicijskom kakvoćom nipošto ne zaostaje za Zrinjskim, u posljednjoj operi Zajčeve trilogije u naslovnome protagonistu pronalazimo opipljivu, stvarnu povijesnu osobu, Nikolu IV. Zrinskog, koji je zahvaljujući ulozi u obrani Sigeta, koja ga je 1566. odvela u smrt, snažno urezan u hrvatsku kolektivnu svijest. Potencijal za identifikaciju s naslovnim junakom – čiji je portret u Zrinjskome prilagođen potrebama nacionalne opere – znatan je. Riječi Hrvat i hrvatski u libretu mladoga Huga Badalića (oblikovanu prema petočinki Zriny Theodora Körnera iz 1812) imaju važno mjesto, a glasovita je replika Zrinjskoga koji Mehmedu Sokoloviću u petoj slici poručuje: „Hrvatu ban je kralj: / On mjesto kralja vlada.“ To je politički najeksplicitnije mjesto u libretu, no povijesni Zrinski u vrijeme radnje opere (1566) nije bio hrvatski ban; tu je čast obnašao od 1542. do 1556. godine.

 

Marko Vušković kao Zrinjski, Zagreb, 1909. / Izvor Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU

Neglazbeni razlozi popularnosti Zrinjskoga jasni su, ali u slučaju jedne opere ne bi mogli biti dostatni. I kad izuzmemo poznati finale – u koji je Zajc uklopio zbor U boj!, s riječima Franje Markovića, skladan deset godina prije opere – partitura Zrinjskoga, koja počiva na jednostavnom harmonijskom jeziku, odlikuje se melodikom koja se neobično lako usijeca u pamćenje. Ispod privlačnosti skladateljeve melodijske invencije krije se pak tematska umreženost pojedinih dijelova partiture, koja podrazumijeva i uporabu motivâ podsjećanja (nije riječ o wagnerovskim lajtmotivima), poput onoga što se prvi put javlja kada u prvoj slici Sokolović reagira („U Sigetu je Zrinjski!“) na izjavu cara Sulejmana („U Ugarskoj tvrdje dvije / Hoću da pokorim: / Siget prvi – “).

Najglasovitija hrvatska baritonska uloga

Zrinjski se u Zagrebu tijekom 20. stoljeća izvodio za svih državnih uređenja, kao dio redovnoga repertoara i u posebnim prigodama, npr. u povodu 80. rođendana Franje Josipa I. (18. kolovoza 1910) i 120. obljetnice Matice hrvatske (premijera 27. studenoga 1962). Za dio publike izvedbe su u nekim razdobljima pružale i mogućnost inače politički osjetljiva iskazivanja rodoljubnog zanosa.

Prvi tumač naslovne uloge, najglasovitije baritonske role u hrvatskom opernom repertoaru, bio je Josip Nolli. Na okruglim obljetnicama praizvedbe Zrinjskoga su u Zagrebu pjevali Marko Vušković, 4. studenoga 1926. pod ravnanjem Nikole Fallera, i Vladimir Ruždjak, 4. studenoga 1976. na premijeri pod ravnanjem Nikše Bareze, kada je integralna partitura izvedena u redakciji Borisa Papandopula. Dojmljiva je posvećenost dirigenta Lovre Matačića pokusima za premijeru toga djela u zagrebačkom HNK 1982. što ju je u emisiji Srdačno vaši zabilježio Ivan Hetrich.

Zrinjski je odabran i za „svečano otvorenje hrvatske opere“ 1. listopada 1909, tj. za treći početak do danas neprekinuta djelovanja Opere HNK u Zagrebu. Uvertiru i prvu sliku dirigirao je Zajc, a ostatak predstave ravnatelj Opere Srećko Albini. Djelo je doživjelo brojne izvedbe i u Osijeku, Splitu i Rijeci, a u znamenite interprete naslovne uloge u 20. stoljeću ubrajaju se uz ostale i Milan Pichler, Ante Marušić i Duško Kukovec. U povodu 150. obljetnice praizvedbe Zrinjski je 4. studenoga bio na rasporedu u zagrebačkoj Operi, u predstavi u režiji Krešimira Dolenčića koja je pod ravnanjem Mladena Tarbuka premijerno izvedena 1994, te u koncertnom obliku u riječkom HNK. I stoljeće i pol nakon nastanka valja ga slušati znatiželjnim uhom.

* * *

 VIENAC, 11. studenoga 1876. (tekst uredništva)

Narodno kazalište. Dne 4. studenoga čusmo napokon u našem kazalištu operu „Nikolu Zrinskoga“ od Iv. pl. Zajca. Nenalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspjelo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljštinom za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom, orkestar i „Kolo“ posvetiše mu krasne vience, od strane pražkih Hrvata dobio je brzojavnu čestitku. „Nikola Zrinjski“ bijaše u našoj glasbenoj umjetnosti glasan klik „E pur si muove!“ pa se nadamo, da će zaniemiti glasovi, koji pjevanu dramu rade prognati sa našega pozorišta. Libreto izradio daroviti mladi pjesnik g. Hugo Badalić, koji je dielio slavu Zajčevu bivši počašćen viencem. Sadržaj libreta ne ćemo tu pripoviedati, sigetska katastrofa je svemu svietu, a navlaš Hrvatom poznata sgoda. Badalić izradio ju je po poznatoj Körnerovoj tragediji, te sliedeći tečaj prizora Körnerovih izradio slike vješto. Izvorno je smislio sliku gdje nam se u snu Jelene Zrinjske prikazuju vile, i valja priznat, da se toj slici vrlo dobro dosjetio. Rieči su karakteristične i u prizorih epskih i lirskih, pjevaju se lako, a sretna bijaše misao uplesti po znati sbor „U boj“ (rieči od dra. Markovića). Premda je glasba Zrinjskoga osnovana na obćenitih motivih, to imade miesta, iz kojih se odazivlju čisti hrvatski zvukovi n. pr. u drugoj slici romance: „Gdje na tvrdu stancu brdu“ i u VII. slici pjesma „Cvate ruža rumena“ i sbor „Ljubio je goluban“. Žao nam je jedino, da ima suviše promjena, koje cjeloviti tečaj glasbe prekidaju. – Uprava se je pobrinula, da bude opera što sjajnije prikazana, odielo je vierno učinjeno po historičkih slikah, kao i dekoracije Sigeta, nu žalimo samo, da je kraj tolike harmonije i vjernosti sbor hrvatskih junaka toli šareno i nehistorički odjeven bio. Svi prizori bijahu dobro inscenovani kao i zadnja ratna slika, dvojeg ipak ne možemo prešutiti. U 3. slici prikazuje nam se bojna igra gadjanja u nišan. Taj je prizor doduše dobro zamišljen, ali je dosta slabo prikazan bio, i mal da ne predje u komiku. Na isti način ne možemo se slagat sa baletom 4. slike. Glasba je liepa, karakteristična, ali to djipanje, ta bez­smislena pantomima nije balet. Pjevači i pjevačice, sborovi (pojačani „Kolom“ i „Merkurom“) i orkestar odlikovahu se riedkom revnosti. Spominjemo tu g. Nollia (Nikolu Zrinjskoga) koj je u istinu liepo pjevao, nu gdje gdje junačnije igrao; g. Chlostika (sultana) koj se je ovaj put i grlom i igrom odlikovao; gju. Lesićevu (Evu) kojoj i kritika zna samo za hvalu, vrstnog Juranića g. Grbića i Sokolovića g. Kompita. Gја. Grbićka prikazala je pojedine prizore baš izvrstno, al pjevanje nije nam se mnogo kosnulo srdca. – Od dramskih predstava spomenut ćemo dvie i to: „Dvie sirote“, igrokaz od Dennery-a (5. studenog) i „Ladi Glосеster“ tragediju od P. Byrra (8. studenog). Dennery, poznati tvorničar efektnih drama, koje na oči nježnoga spola iztišću gorke suze, skovao je tu od svih mogućih protivština i griehova 8 punih ganutljivih slika, koje niesu nego varijacija rieči: „Čudni li su putevi providnosti“. Grof i policajni ministar ima ženu, koja je prije svoje udaje imala diete, o čem dakako grof ništa ne zna. To diete bilo izloženo, od siromašnih ljudi nadjeno i uzgojeno. Poslije dodje djevojka u Normandiju, gdje je i osliepila, nu povrati se sa drugom sirotom, pravom kćeri tih siromašnih ljudi u Pariz. Sljepica pade u šake prosjakinje, koju mora pjevanjem hranit, druga sirota bude ugrabljena od razkalašenog plemića, nu opet oslobodjena od nećaka i ministrove žene. Poslije raznih čudnovatih zaprieka i slučajeva oženi nećak spašenu sirotu, a sljepica, oslobodjena po sinu prosjakinje, sentimentalnu, hromu brusaru, bude od ministrove žene – pa i od ministra priznata kćerju, dá pri kraju tješi nas doktor, da će sljepicu moći sretno operirati. Efekta, komu su Francuzi majstori, ima puno, al puno toga ne može se vjerovat. Iza tih masnih boja proviruje oštar žalac na aristokraciju kogodj u Sue-u, samo što tu ima manje energije. Predstava bijaše dobra. Vriedno je spomenuti dvie sirote (gčne. Freu­denreichovu i Sobjesku) a osobito vrstnu igru gje. Jovanovićke (prosjakinje). Izim toga prikazivahu gg. Freudenreich, Ban, Mandrović i Jovanović i gje. Ružička i Perisova posve dobro a i manjim ulogam ne ima prigovora. – Novina „Lady Glocester“ jest historička tragedija, u kojoj svakako više – premda dosta zdrava – efekta nego psiholožke istine ima. Čin je smrt englezkog kralja Ivana I. i žene mu Hedwige, kad Francuzi prova liše g. 1213. pod dauphinom Ljudevitom u Englezku. Kako ne štedimo hvale, ne ćemo ni zamučat prigovora. Čini nam se, da su uloge imale drugčije razdieljene biti. Mjesto g. Jovanovića imao je karakternu ulogu Ivana prikazat g. Mandrović, mjesto gje. Ružičke ulogu Hedvige gčna. Perisova, mjesto gčne. Freudenreichove ulogu Leonore gčna. Sobjeska, mjesto g. Mandrovića ulogu Pembroka g. Freudenreich. Ne ima gdje, obširno razlagat zašto, samo to velimo, da bi takova razdjelba bila primjerenija karakteru uloge. Tim ne budi rečeno, da prvi glumci niesu radili svom revnosti riešit svoje uloge osobito g. Jovanović i gja. Ružička, koju je ovaj put upravo ogromna zadaća od sigurno 8 araka zapala bila. Ali dii minorum gentium t. j. nuzgredni glumci ne osvjetlaše si najmanje lica. Gg. Ružić, Fijan, Žagar, Stepić, Lesić a prije svega g. Simić neka imaju na pameti, da je prvim uvjetom svakoga govora otvoriti usta, drugim uvjetom da čovjek svakoj rieči daje vremena, da može ciela izići iz ustiu, ali ta gospoda doćeraše svoj „furor tragicus“ donle, da smo čuli samo neki ne jasni mrmor ko da je govor iz trbuha, a g. Simić odgriznu skoro svakoj rieči rep. Ukupna igra bijaše dosta mlitava, a šešir kardinala posve anakronističan.

(A.Š.)


 

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak