Paradoksi kulture
Gustave Doré, mimo očekivanja izdavača, postigao je enorman uspjeh 1857, sa samo 25 godina, ilustracijama Danteova Pakla. Michelangelovi mišićavi muškarci i žene, sićušni i goli u divovskim prostorima, izloženi nadnaravnim silama, u snažnom kontrastu svjetla i mraka, zapanjili su i zadivili publiku, zavladavši našom predodžbom Božanstvene komedije. Uspjeh je ponovio 1866. s čak 230 drvoreza biblijskih prizora, od kojih su Potopu bila posvećena dva: prvi evocira Strašni sud iz Sikstinske kapele, s bezbroj prizora užasa grešnika kojima prijeti voda, ljudi izmiješanih s pretpotopnim čudovištima, dok se na mračnom horizontu nazire sjena korablje, što čuva spašenike; drugi pokazuje detalj tragedije, ali je zato potresniji – muškarac i žena, antipodi Adama i Eve, očajnički guraju djecu na stijenu koju zapljuskuju valovi, a na njoj je već pretpotopna zvijer, divovska tigrica snažnih očnjaka, ujedno i zabrinuta majka, uz koju se ustrašeno skuplja njezina mladunčad; čovjek i životinja jednaki su pred prirodnim silama.

Potop, Jean René, pročelje Vatikanske apostolske knjižnice / Izvor Architecture Hub, Instagram
Upravo je valove s te druge grafike francuski umjetnik Jean René, rođen 1983. u Parizu, montirao i uvećao, pretvorivši ih u divovsko djelo koje prekriva čitavo pročelje Vatikanske apostolske knjižnice u kojoj se upravo odvija izložba o vodi AQVA – Katastrofa i čudo. Umjetnik, koji nastupa pod inicijalima JR, poznat je po divovskim javnim intervencijama: u Projektu generacije od 2004. do 2006. fotografirao je mlade iz pariških predgrađa i te portrete uvećavao i postavljao na fasade; 2007. je na zid koji odjeljuje Izrael od palestinskih područja vješao zajedno divovske portrete Izraelaca i Palestinaca koji obavljaju iste poslove, primjerice liječnike ili učitelje; veoma mu je poznat rad u kojem je 2017. na zid što razdvaja SAD i Meksiko postavio golemu fotografiju dječaka za koga se čini da zaviruje preko ograde u Sjedinjene Američke Države; 2019. je oko staklene piramide na ulazu u Louvre uredio veliku optičku iluziju zbog koje se činilo da je nestala. U razgovoru za talijanski list la Repubblica objasnio je da je u ovom radu želio prikazati strah od uništenja knjižnične baštine, ali i druge ugroze: voda prijeti poplavama, a umjetna inteligencija mijenja načine na koje stvaramo, čuvamo i prenosimo znanje; knjižnica čuva ono što su prethodne generacije smatrale vrijednim, ali uoči katastrofe moramo odlučiti što ćemo pokušati sačuvati – Noa nije mogao sve ukrcati u arku, a mi se moramo zapitati što je dovoljno važno da bismo to zaštitili.
Jean René je Doréove valove odvojio i od metafizike i od ljudske sudbine, i tako ih presložio da podsjećaju na Veliki val kod Kanagawe, jedan od drvoreza iz ciklusa Trideset i šest pogleda na planinu Fuji koji je Katsushika Hokusai izradio između 1830. i 1833. Svi su trenutno okupljeni u Londonu, u galeriji Dulwich Picture Gallery, a pridruženo im je još deset drvoreza koje je Hokusai naknadno izradio. Kao jedno od najglasovitijih umjetničkih djela, Veliki val obilno je opisivan i tumačen, a likovni kritičar Jonathan Jones u The Guardianu nedavno je istaknuo jednu neobičnu, ali moguću poveznicu s umjetnošću Zapada. Utjecaj japanskih drvoreza na impresioniste i postimpresioniste dobro je uočen i proučen, napose u pogledu asimetričnih kompozicija, neuobičajenih kutova gledanja, plošnih površina boja i pojednostavljenih obrisa, a poznato je da ih je i Van Gogh skupljao, dok je Hokusaija i precrtavao. No Jonesu je palo na pamet da bi Cézanneovo opetovano vraćanje planini Sainte-Victoire moglo odražavati Hokusaijevo kruženje oko Fujija, a paralelu proteže do Moneta, koji je opsesivno slikao katedralu u Rouenu, plastove sijena i svoje lopoče u Givernyju.
Doista se i Hokusai i Cézanne vraćaju istom brdu, ponovno ga prikazuju i mijenjaju perspektivu, kompoziciju, boje i atmosferske uvjete, no itekako se razlikuju. Hokusai prikazuje Fuji u različitim odnosima prema ljudima, radu, putovanjima i vremenskim prilikama – planina je ista, ali se njezino značenje mijenja ovisno o kontekstu; naprotiv, Cézanne istražuje Sainte-Victoire kao problem slikarske percepcije – ponavljanje motiva omogućuje mu da istraži odnos volumena, prostora, boje i načina na koji ljudsko oko organizira viđeno. Ipak, dijele ideju da predmet nije iscrpljen jednim pogledom i da mu se umjetnik mora vraćati jer svaki prikaz otkriva samo jedan aspekt stvarnosti. U tom je smislu Diluvium Jeana Renéa djelo o pamćenju i prolaznosti: veliki val prekriva pročelje ustanove koja stoljećima čuva tekstove, dokumente i svjedočanstva, postavljajući nam pitanje što je to što ne smijemo dopustiti da nestane. Hokusaijev val kao da će progutati ljude u čamcima, no Fuji je u daljini nepomičan i veličanstven, iako se naizgled ne razlikuje od uzburkanog mora – on nam ne postavlja pitanje, nego nas uvodi u svijet u kojem su kretanje i mirovanje, prolazno i vječno, ljudsko i prirodno zamjenjivi, i zapravo su jedno.
Doréov je val nadnaravan, on je očitovanje božanske volje koja se ne može proniknuti; on je Objava. Hokusaijev je val čisti zen, on je prosvjetljenje. U oba slučaja pozvani smo da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, a pogotovo sebe: krajolik će nas nadživjeti.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak