UZ KINOPREMIJERU FILMA POSLJEDNJI RIMSKI BOG AUTORA BOŽIDARA DOMAGOJA BURIĆA
Povijesna drama Posljednji rimski bog peti je i dosad najambiciozniji filmsko-serijski (?) projekt scenarista i redatelja Božidara Domagoja Burića. Ujedno je riječ i o njegovu prvom u potpunosti igranom ostvarenju, jer su Ludi rimski carevi (2006), Hrvatski kraljevi (2011), Republika (2016) i Doba uskoka (2021) bila hibridna igrano-dokumentarna djela zamišljena i izvedena isključivo kao TV-serije, a Posljednji rimski bog kao kinofilm koji će i u formatu televizijske serija nedvojbeno privući vrlo brojnu publiku. Mislim da nema mjesta sumnji da će i Posljednji rimski bog kao nizanka stići na male ekrane, jer je posrijedi za domaće standarde itekako skupa produkcija u koju je HRT uložio oko pet milijuna eura, time je prometnuvši ne samo u najizdašnije produciran projekt javne dalekovidnice, nego i u jedan od najskupljih domaćih filmova uopće. Valja odmah reći da se svaki cent uložen u slobodnu adaptaciju priče o rimskom caru Gaiusu Aureliusu Valeriusu Diocletianusu itekako vidi, ponajviše u uistinu impresivnoj scenografiji i kostimografiji, ali i u specijalnim efektima koji pod Burićevom redateljskom palicom nikad nisu izgledali bolje i atraktivnije.

Sve prethodne projekte on je realizirao kao igrano-dokumentarne hibride, opravdano smatrajući da mu takvi križanci s jedne strane omogućavaju pridržavanje povijesnih fakata i svima poznatih činjenica, dok je s druge strane kroz igranu i u manjoj ili većoj mjeri fikcijsku nadogradnju tih fakata i činjenica dobio priliku za stvaranje dramaturški zaokruženijih i pripovjedno kompaktnijih cjelina koje mogu intenzivnije i lakše komunicirati s gledateljima i privući njihovu pozornost. Burićeva težnja epskom zamahu bila je sve razvidnija u svakom novom projektu, što je podrazumijevalo i sve veću tendenciju monumentalnosti, a i jedna i druga svoje vrhunce doživljavaju upravo u Posljednjem rimskom bogu. Kad odmah na početku pročitamo da je „film fikcija temeljena na povijesnim događajima“, to autoru daje slobodne ruke da konkretne povijesne detalje nadogradi onim što povijesne knjige ne bilježe, ponajviše osobnijim i intimnijim prikazima likova, njihovom karakterno-psihološkom profiliranju kao i elaboriranju okruženja i motiva djelovanja, po prilici slično načinu na koji su autori izvrsne serije Rim, među kojima je i veliki redatelj John Milius, fikcijski nadogradili storiju o posljednjim danima Rimske Republike.
Priča Diokla, kojega vrlo uvjerljivo a ponekad i iznenađujuće sugestivno tumači Amar Bukvić, prati od mladenačkih dana, kada se kao suprug Priske (Nataša Janjić Medančić uspjela je solidno izgraditi lik nevelikih gabarita) i otac malodobne kćeri pomalja kao najveći oponent mentalno nestabilnom i krvoločnom caru Karinu, kojega utjelovljuje Marko Cindrić, pazeći da ludost lika ne prijeđe u karikaturu i grotesku. U priči koja skače između prošlosti i budućnosti, anticipirajući tako neke događaje, progonitelj kršćana i budući utemeljitelj Splita krči si put prema tronu uz pomoć nekolicine odanih suradnika među kojima se izdvaja Marko Aurelio Valerio Maksimijan (solidan, makar pomalo maniristički Slavko Sobin), kao njegova „šaka“, odnosno snaga ili doslovce desna ruka.
Kako ćemo doznati u nekovrsnom epilogu, u kojem ga posjećuje duh Lucija Flavija (odlično pogođen Krešimir Mikić), kojega je prethodno dao ubiti, sve uvijek možda i nije onako kakvim nam se isprva prikazuje. Odnosno, Dioklecijan je možda od početka imao veliki plan svog dolaska na vlast, koji je ostvario zakulisnim spletkama i organiziranim ubojstvima. Među kršćanima koje progoni izdvaja se budući sv. Dujam iliti Duje, u minutažom nevelikoj ali efektnoj ulozi Franje Kuhara, a tu je i glas razuma utjelovljen u senatorima Prokulu (pomalo teatralan Dragan Despot) i Dionu (smireni Jerko Marčić), koji su svjesni kakvu tiransku vlast zavodi i opasnost za Republiku predstavlja Dioklecijan. „Samo je jedna stvar opasnija od ludog tiranina – tiranin zdrave glave“, kaže Prokul Dionu, tim riječima sažimajući poruku filma koja je univerzalna za sva vremena i povijesne kontekste.
Imponiraju scenografska i kostimografska raskoš djela u kojima se nije štedjelo baš ni na čemu, što osobito na velikom platnu u kinu izgleda posebno atraktivno. Specijalni efekti, kao i nadogradnja kulisa njima, ni u jednom trenutku nisu sami sebi svrhom, što se autoru ponekad znalo „zalomiti“ u ranijim projektima. Potpisnik ovog osvrta mora priznati da mu se odluka da svi likovi govore isključivo latinski na neviđeno učinila pretjeranom, neprimjerenom pa možda i kontraproduktivnom, jer za takvim nečim još nije posegnuo ni Ridley Scott, za kojega se može jasno pretpostaviti da je Buriću (bio) možda i najveći uzor. No kad to vidite na ekranu, i kad glumice i glumci vrlo prirodno i tečno izgovaraju replike, koje su ponekad i jako duge, kao recimo Dioklecijanov govor u Senatu u posljednjoj trećini, sve sjeda na svoje mjesto i ne zaslužuje nikakav prigovor.
U cjelini, Posljednji rimski bog raskošno je i vrlo atraktivno ostvarenje u kojemu ne nedostaje ni sjajno dočaranih masovki ni crnohumornih detalja, kakav je onaj s pastirom koji se u polju odjednom probudi između dviju zaraćenih vojski, shvaćajući da je osuđen na smrt. Zbog svega navedenoga film, a onda i pretpostavljiva serija, s lakoćom će osvojiti naklonost gledatelja i u Hrvatskoj i u inozemstvu.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak