Vijenac 852

Naslovnica, Razgovor

Milana Vuković Runjić, književnica i nakladnica

Prave književne razgovore ne može ni smrt prekinuti

Razgovarala Gloria Lujanović

Crijević, Gučetić i Zoranić nisu dosadni, nego su nepravedno ostali u sjenama / Misija mi je pokazati knjigama da su prije pola tisućljeća naši književnici bili živi ljudi čije su se knjige, poput Marulićevih, izvrsno prodavale u Europi / Nije lako krenuti Zoranićevim stazama, no ljepote koje čitatelja tamo očekuju čine Planine vrijednim spašavanja od zaborava / Kad na književnim nastupima pomiješam naizgled trivijalno s onim uzvišenim, vidim u publici ljude koji su zabavljeni, ali i zadivljeni likom Ilije Crijevića

Milana Vuković Runjić (Zagreb, 1970) cijeli je svoj život vezala uz knjigu i književnost: doktorica je književnosti, spisateljica, nakladnica, a odnedavno jedna od članica uredništva časopisa Kolo Matice hrvatske, nekada kolumnistica za domaće i inozemne medije. Autorica je tridesetak knjiga, a posljednjih godina strastveno angažirana u promociji starije hrvatske književnosti i to kroz vlastita djela. U intervjuu za Vijenac govori o knjigama koje je posvetila velikanima hrvatske renesanse i humanizma Petru Zoraniću, Ivanu Gučetiću i Iliji Crijeviću, književnom i autorskom radu, nakladništvu, vlastitoj kućnoj biblioteci, ali i otkriva zašto smatra da bismo se manje pribojavali što nam može napraviti umjetna inteligencija kad bi se, prema renesansnom naputku, svaki obrazovan čovjek predano bavio čitanjem.


Snimio Mirko Cvjetko / MH

U relativno kratkom razdoblju objavili ste tri knjige posvećene „glasovima izdaleka“ – Priče iz Planina Petra Zoranića, Delfin: Ivanu Gučetiću i Glas izdaleka: portret Ilije Crijevića. Otkuda ovako snažan interes za dio hrvatske književnosti i književne baštine koji se danas nerijetko smatra zahtjevnim, zamornim, pa čak i dosadnim?

Već i neke knjige koje sam pisala ranije podsjećale su me na spiritističke seanse. Pa tako u knjizi Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima „dokazujem“ da su ta dvojica „ljepoduha“, kako bi rekao Matoš, jedan rođen u Parizu, drugi u Tovarniku, sličniji nego što se to na prvi pogled čini, da ih nadahnjuje gotovo ista osjetljivost na ljepotu. U Hotelu u oblacima 1914. mrtve i žive protagoniste Srpanjske krize, svojevrsne uvertire u Veliki rat odvodim u hotel „ni na nebu ni na zemlji“ da još jednom (uzalud) porazgovaraju o razlozima svjetskih kriza i ratova. Kad pišem o ljudima iz prošlosti – dalje ili bliže – čini mi se da osluškujem njihove glasove, da postajem svojevrsni medij u kojem odzvanjaju davni događaji, a književnost time postaje otpor zaboravu.

Za Petra Zoranića već se Vladimir Nazor u svome dnevniku iz četrdesetih godina prošlog stoljeća žali da je „teško prohodan“, pa sam ga pretočila u ilustriranu knjigu s bajkovitim pričama iz tog prvog hrvatskog i drugog europskog romana. Istina, nije lako krenuti Zoranićevim stazama, no ljepote koje čitatelja tamo očekuju – osobito jedan od čarobnijih renesansnih snova –  onaj o Perivoju od Slave, gdje pripovjedač Zoran sreće vile, a među njima i vilu Hrvaticu koja mu se žali na skromnu književnu produkciju u Hrvata, svakako čine Planine vrijednim spašavanja od zaborava. O Ivanu Gučetiću naučila sam najviše iz nadgrobnog govora koji mu drži njegov prijatelj, ugledni latinist i dobitnik lovorova vijenca u Rimu, ­Ilija Crijević, o tome kako je taj vlastelin i trgovac, u skladu s renesansnim doživljajem života istodobno bio pjesnik koji je pisao na tri jezika (među njima i na „ilirskom nektaru“, kako veli Ilija) i autor izgubljene knjižice po imenu Delfin gdje pripovijeda o ljubavi čovjeka i bića iz mora. Taj me Delfin povukao da napišem vlastitu verziju, u kojoj tobože pronađem izgubljeno djelo u kojemu se Gučetić smrtno zaljubi u morsku nimfu, kakve su se Crijeviću priviđale na Ombli. To i nije nemoguć scenarij, jer redovito se u europskim rukopisnim kodeksima pronalaze tekstovi domaćih autora, poput urotničkih pisama Marina Držića ili pastirskih razgovora Džore Držića, što strica Marina Držića čini žanrovskim inovatorom, autorom praekloge, kako veli Slobodan Prosperov Novak.

Delfin vas je potaknuo na pisanje o Iliji Crijeviću?

Pišući Delfina, znala sam da ću potom napisati biografiju Ilije Crijevića, koji je dobro poznat filološkim i književnoznanstvenim krugovima, silno plodan latinist čije se raznoliko djelo čuva u dva rukopisna kodeksa u Vatikanu, a u izdanju Matice hrvatske objavljene su mu pjesme u prijevodu Zrinke Blažević u suradnji s Bojanom Marottijem. No, što je s njegovom prozom? U njegovim predavanjima za dubrovačku gimnaziju ocrtava se silno obrazovan čovjek, pravi mediteranski intelektualac širokoga spektra – kakvoga ćemo stoljećima kasnije prepoznavati u osobama poput Tonka Maroevića, Igora Zidića ili Prosperova Novaka – dok u njegovim nadgrobnim govorima blista erudicija, Ilijino odmjeravanje s Ciceronom ili Markom Antonijem. U raspravi o Vergiliju poput kakva oksfordskog profesora promišlja o rasporedu Ekloga, jer one, argumentira Ilija, kao i mnogi drugi kasniji izučavatelji Vergilija, nisu nastajale kronološki. Proznog Iliju u hrvatskom prijevodu još čekamo, a tek kad ga upoznamo i kao lovorom ovjenčanog pjesnika i kao prozaika, vidjet ćemo ga u punini, čovjeka koji je svoju biblioteku zvao „šumom knjiga“.

Crijević, Gučetić i Zoranić nisu dosadni, nego su nepravedno ostali u sjenama, baš kao što Ilija u jednoj od svojih pjesama posvećenih biblioteci piše kako pjesnike ne bi trebalo predati crvima i zaboravu. Kad na književnim nastupima pričam o tome kako je Ilija nakon svađe s punicom završio u zatvoru i kako je u utvrdu Sokol gdje je bio kapetanom navodno dovodio žene, kad pomiješam naizgled trivijalno s onim uzvišenim, vidim u publici ljude koji su zabavljeni, ali i zadivljeni likom našeg humanističkog „nobelovca“. Ilija je mnogo očekivao od svoga života nakon što je u dvadeset i prvoj ovjenčan lovorom (prije njega lovorom je ovjenčan Petrarca), no u rodnom ga je gradu dočekalo više razočaranja nego časti, dužnosti koje je obavljao bez entuzijazma, prerana smrt supruge, financijski problemi, te kraj života u kanoničkim haljama. Ipak, kao gimnazijski profesor, „zarazio“ je Plautom i Terencijem, koje je dobro upoznao na Akademiji Pomponija Leta u Rimu, svoje nadarene učenike Marina Držića i Nikolu Nalješkovića. Sam Držić piše kako su „Plauta na skuli legali“. Time se Ilijina baština širi, i njemu možemo zahvaliti na procvatu dubrovačkih „šena“ i komedijama njegovih nadarenih učenika.

Što povezuje ove rukopise, osim što su „glasovi izdaleka“, i koliko i danas čujemo i osjećamo eho te književne povijesti i baštine?

Rukopise povezuje pripadnost senzibilitetu rane renesanse, kad su rasprave o vjeri, filozofiji, poeziji, antici, zaokupljale ljudske umove, kad su nastajala prva svjetovna umjetnička djela, kad su prve Venere razodjevene polegle u krajolike ili u sobe skupocjenih villa, kad se slavila pjesnička dokolica, jer kako Nazor lijepo piše, pjesniku, kao i svakom umjetniku prije svega treba ottium, treba mu slobodno vrijeme, treba mu boravak u pjesničkoj zemlji, Arkadiji, čije ime nosi moja sljedeća knjiga, u kojoj se bavim arkadijskim temama i motivima u stoljećima hrvatske književnosti.

Tri su knjige obilježile renesansni doživljaj čovjeka: Machiavellijev Vladar, Castiglioneov Dvoranin i Kotruljevićev Trgovac (knjiga ima dulje ime i izvorno je napisana na talijanskom), koje objedinjuju političku beskrupuloznost, umijeće dodvoravanja vladajućima i plemenitu predanost svome poslu, no u svakoj se ističe boravak u biblioteci i predano čitanje kao neophodna vrlina, dakle humanistička naobrazba kao temelj uspješnog života, što renesansa nasljeđuje od srednjovjekovlja. U današnje doba svjedočimo osipanju humanističkih znanja, samim time i jezi od toga što će nam napraviti tajanstvena, možda i zločesta umjetna inteligencija. Kad bismo se predano bavili čitanjem i pisanjem, što je renesansni naputak svakom obrazovanom čovjeku, manje bismo se pribojavali što nam sve može napraviti tajanstveni UI. No kako su, veli Czesław Miłosz, „samotne radnje čitanja i pisanja“ već dulje vrijeme u drugom planu, pa se vodi rasprava o tome čemu uopće esej na maturi, jer zašto bi čovjek trebao znati rasporediti svoje misli na papiru, biti artikulirano misaono biće, normalno da su nam roboti i njihovo predano sveznalačko imitiranje ozbiljna opasnost. Oni će, a ne mi, uskoro biti pisci, odvjetnici, prevoditelji, liječnici, možda i idealni supružnici, jer znaju dijeliti komplimente, u nekom distopijskom svijetu koji možda postane naša stvarnost. Kad sam pitala UI u čemu je razlika između njega i mene, odgovorio mi je pjesnički: „Ja nikada neću osjetiti kapi kiše na svome licu ni miris šume u listopadu.“ Zavodljivo, mora se priznati, osobito nama koji prebivamo, kako lijepo kaže Antun Šoljan u Kratkom izletu, u „baštini nevjerice“.

Koliko je teško „prevesti“ takvu građu i narativne stilove u suvremenost? Jesu li ove vaše knjige i svojevrsna aktivistička misija popularizacije hrvatske renesanse i humanizma?

Prije nego što ću napisati neku od svojih knjiga o davnim ljudima i danima, bavim se temeljitim istraživanjem njihovih epoha. Premda je Delfin brojem stranica tanak, njemu je prethodilo ekstenzivno bavljenje Gučetićevim vremenom i prostorom, kao i njegovim znamenitim ljetnikovcem u Trstenom. Pročitala sam priličan broj knjiga i znanstvenih radova, kopala po arhivima, kako bih se lakše kretala njegovim svijetom, kako bih čula njegov glas. Trenutačna mi je misija pokazati knjigama da su prije pola tisućljeća naši književnici bili živi, topli ljudi, čije su se knjige, poput Marulićevih, izvrsno prodavale u Europi, da smo prije Shakespearea, ali i drugih slavenskih naroda, imali književnost koja je, kako veli Ivan Slamnig, „pratila svaki titraj Apeninskog poluotoka“, da imamo na što biti ponosni, jer smo u vrijeme fragmentiranog teritorija imali književnike koji su sebe zvali Hrvatima. Mislim da je rad na popularizaciji starih pisaca hrvatskih poziv gotovo svakom našem piscu da bar jedan svoj roman, novelu ili esej posveti toj temi.

Kad bismo se predano bavili čitanjem i pisanjem, što je renesansni naputak svakom obrazovanom čovjeku, manje bismo se pribojavali što nam sve može napraviti tajanstveni UI / Treba poraditi na tome da u Europi bude prepoznat hrvatski književni kanon, lûk književnika od Matoša, Krleže, Marinkovića, Šoljana, ali i onih starijih, da budemo prepoznati kao zemlja dobre književnosti što već stoljećima jesmo / Nemati vremena bolest je našeg doba / U Matičinu časopisu Kolo književnost diše, rekao bi Umberto Eco, dubokim udisajima, punim plućima

Desetljećima ste aktivni na književnoj sceni kao autorica, nakladnica, čitateljica. Što je to u ovim poslovima što vas uvijek iznova oduševi i razveseli, a što vas naljuti i frustrira?

Nastojim svoje ljutnje i frustracije pretvoriti u knjige, a ne u polemike. To ne znači da pišem neke bijesne knjige, nego sam svjesna toga da je nemoguća misija uvjeriti nekoga da se sa mnom u nečemu složi ako je drukčijih razmišljanja. Stoga su mi od rasprava draže samotne radnje čitanja i pisanja, a vjerujem da svaka moja knjiga jasno iznosi moje stavove a da se pritom ne svađa. Oduševljenje uvijek iznova nalazim provodeći život u, Crijević bi rekao, „šumi knjiga“. Imam mnogo živih, ali i davno mrtvih prijatelja koje sam upoznala na spiritističkim seansama pisanja. Prave književne razgovore ne može ni smrt prekinuti, niti zaborav prekriti mahovinom.

Koliko se kod nas specifično mijenjao odnos prema knjizi i književnosti? Zrcali li se to u odnosu prema našim autorima i autoricama, prevoditeljima i prevoditeljicama? Kao da se zaboravlja da je književnost kraljica nacionalne kulture.

Lijepo je prozvati književnost „kraljicom nacionalne kulture“, no važno je znati koliko ljudi tako razmišlja. Većini je važniji novi auto od svih starih pisaca hrvatskih. Stoga mislim da je potrebno poraditi na tome da u Europi bude prepoznat hrvatski književni kanon, lûk književnika od Matoša, Krleže, Marinkovića, Šoljana, ali i onih starijih. Da budemo prepoznati kao zemlja dobre književnosti što već stoljećima jesmo, a osobito kao zemlja dobrih pjesnika.

 

Naslovnice knjiga kojima autorica popularizira stare pisce hrvatske / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Vjerujete li da knjiga u našem društvu ipak živi? Pojavljuju se i novi načini čitanja, audioknjige koje postaju sve popularnije…

Knjiga preživljava na razne načine, šulja se prema čitatelju kroz razne medije. No, sve je više ljudi koji će kategorički reći kako za čitanje jednostavno nemaju vremena. Nemati vremena bolest je našeg doba: užurbani smo, „rasprodani“, ne stignemo se vidjeti s prijateljima, nekad ni s vlastitom djecom, ne stignemo čitati... Postavlja se pitanje – što uopće stignemo? Čini nam se da brzina obogaćuje život, no ona ga samo skraćuje. Život proveden u trku, ako se profesionalno ne bavimo trčanjem, i nije neki. Tek kad prihvatimo sporost, prigrlimo samoću i drugog čovjeka, koji je, poput nas, ranjivo i samotno biće, naš će život postati ispunjen. Što se više zaokupljamo površnim sjajem društvenih mreža, što više zanemarujemo dubinu, nesvjesno se osiromašujemo. Perzijski je pjesnik Rumi pisao kako se uzbuđeno priprema za susret s Bogom na vrhu brda. Što to uopće znači? Kakav Bog, kakav vrh brda? Tek kad shvatimo da smo sposobni za dublje spoznaje sebe i svijeta, tek kad ne dopustimo površnim tričarijama da nas obuzmu, imat ćemo vremena i za čitanje.

Pred nama je još jedno izdanje Interlibera. Odražava li sajam stvarno stanje čitateljskih navika, potreba i želja? Je li nakladnicima Interliber sve skuplji da se na njemu predstave, a čitateljskoj publici knjiga cjenovno sve nedostupnija?

Interliber uvijek ima neko svoje uzbuđenje i draž. Između štandova kulja masa ljudi koja prebire po knjigama, neki su u lovu na rasprodaje, neki su spremni izdvojiti i za novopristigli naslov. Nije mi presudno što konkretno Interliber odražava, jer dok traje, čini mi se da prebivam na planetu knjiga i čitatelja na kojem mi je ugodno. Prilika je to i za druženje s drugim nakladnicima, ali i s čitateljima, za koje, kao što rekoh, u običnom životu, „nemamo vremena“. Svakako, Interliber je veseo događaj i premda je stresan, jer mnogo toga odvija se u zadnji tren, mnogo je posla koji se ne odnosi samo na tiskanje novih knjige, ti su dani i svojevrsni vrhunac svakog nakladnika i zaljubljenika u knjige. Činjenica jest da je Interliber financijski izazov, kako nakladnicima tako i kupcima, no nekako mu se uvijek vraćamo i čini mi se da broj posjetitelja ne opada, bar ne
drastično.

U knjižari Vuković & Runjić, koja ove godine obilježava 20 godina postojanja, često se održavaju večernji programi, tribine, razgovori, ne samo o književnosti. Koliko je i zašto važno da njegujemo kulturu knjižara kao mjesta susreta, kao živih prostora u vrijeme kada ljudi jedni s drugima sve manje razgovaraju?

Otkad smo 2006. otvorili knjižaru u Teslinoj (prethodila joj je knjižara Kod izgubljenog vremena u Mesničkoj), na katu se gotovo spontano dogodila mala, kulturna scena. Bile su tu radionice pisanja, predavanja, gostovanja pisaca domaćih i stranih, pa i cijeli ljetni festivali, a od ove godine odlučili smo se za ime Salon, u čast književnih salona iz davnih dana. Teme su uglavnom književne, no bude i povijesti, arhitekture, nastojimo biti otvoreni. Tijekom godina stvorila se jezgra prijatelja naše knjižare koja redovito posjećuju naša događanja, a veseli me što se ona postupno širi. Ideja je da uvijek budemo otvoreni za razgovor, da svako druženje završi čašćenjem, da se brišu granice između govornika i slušatelja. Jednu sam sezonu posvetila predavanjima o starijoj hrvatskoj književnosti, upravo iz želje da ona cirkulira među ljudima koji vole knjige, no možda su malo nepovjerljivi prema onima nastalima prije petsto godina.

U uredništvu ste Kola, časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu i jednog od najstarijih europskih časopisa za umjetnost. Prije smrti autora dogodile su se i smrti književnih časopisa, pa ipak neki opstaju?

Jednom davno, kad sam se pojavila u Globusu, u međuvremenu ugašenom tjedniku, naklada mu je bila oko dvjesto tisuća primjeraka. Mogli bismo zavapiti o tempora, o mores, jer knjige su se tada prodavale u desecima tisuća primjeraka, osobito one svjetski poznatih autora poput Marija Vargasa Llose, Orhana Pamuka, Isabel Allende, Salmana Rushdieja ili Harukija Murakamija. U Globusu sam godinama pisala kolumnu Seksopolis koja je zbog imena bila pomalo zloglasna, premda je parodirala ondašnju Seks i grad modu, koja me nikad nije osobito zanimala. Ljudi bi se pojavljivali preda mnom sa svojim primjerkom Globusa i molili me da im se potpišem na stranicu s mojim tekstom. Sad mi to zvuči kao neki san. Nekad mi se čini da su novine prošle i gore od knjiga – mnoge slavne i respektabilne novinske kuće, ne samo u nas, nego i u svijetu zatvorile su svoja vrata, mnoge živahne i napučene redakcije opustjele su, prepuštene zaboravu poput knjiga starih autora. Nestanak Vjesnikove ionako napuštene zgrade u vatri samo je simbolička slika teške sudbine koja je snašla novine. Voljela sam pisati kolumne i feljtone, zadovoljstvo je da svoj tekst u kratkome roku vidite otisnut i da imate opipljivo brojniju publiku nego kao književnik. Pisala sam godinama i za slovensko Delo i talijanski Internazionale, kao i za američki književni časopis Believer, gdje je moja kolumna bila do one Nicka Hornbyja. Bili su to dani u kojima sam bila kolumnistica, književnica, nakladnica, potom i TV-lice, sve je to hranilo moj ego, no život je takav da se ego neminovno ispuše, nestanu cijeli svjetovi u kojima nam je bilo ugodno, a mi smo pozvani potražiti sebe negdje drugdje. Od prošle godine članica sam uredništva književnog časopisa Kolo: uživam surađujući s kolegama Stipom Kutlešom i Maritom Mihovilom Leticom. Premda izlazimo četiri puta godišnje, čini mi se češćim, jer kako završimo s jednim brojem, već smo uronili u sljedeći, mnogo je tekstova, poezije, eseja, ulomaka iz romana, književne kritike – u Kolu književnost diše, rekao bi Umberto Eco, dubokim udisajima, punim plućima.

Kad pišem o ljudima iz prošlosti – dalje ili bliže, čini mi se da osluškujem njihove glasove, da postajem svojevrsni medij u kojem odzvanjaju davni događaji, a književnost time postaje otpor zaboravu

Što je vama vaša kućna biblioteka? Govori li bolje o vama nego ono što ste tijekom godina napisali i objavili, poznaje li vas bolje od svih onih koji vjeruju da vas poznaju?

Moja biblioteka, ali i biblioteka moga tate najbolje su me upoznale u vrijeme pisanja doktorata, kad sam doista lutala, rekao bi Crijević, šumama knjiga, što mojih, što tatinih, ali i svih drugih, pa i digitalnih biblioteka. Profesijom odvjetnik, moja tata ostavio je za sobom bogatu biblioteku, a najviše bi me dirnulo kad bi iz knjiga koje sam čitala ispadale kartice s njegovim bilješkama, komentarima, pohvalama ili kritikama. S tatom dijelim sklonost prema Nazoru i Peiću, Matošu i Krleži, Marinkoviću, Šoljanu, Slamnigu i Mihaliću, ali i brojnim drugim, osobito starijim autorima iz edicije Matice hrvatske Pet stoljeća hrvatske književnosti. Za brojne knjige koje su mi zatrebale za doktorat samo bih se utopila u tatinoj biblioteci, rekla bih, ozbiljnijoj i kompletnijoj od moje koja je šarolika i žanrovski neuredna, baš poput mojeg ormara.

Za kraj ovog predinterliberskog intervjua, molimo da čitateljima Vijenca preporučite nekoliko knjiga naklade Vuković & Runjić koje će moći pronaći na vašem štandu na Interliberu. Koje novitete pripremate?

Na našem ćemo se štandu veseliti prvom hrvatskom prijevodu tisućljećima starog Romana o Sinuheu iz pera Daniela Rafaelića, egiptologa, povjesničara, diplomata i doktora znanosti. Onima koji možda ne dijele moj žar prema staroegipatskoj povijesti, preporučit ću novog Harukija Murakamija, knjigu Slijepa vrba, usnula žena, i Ottessu Moshfegh, kao i naše „kućne autore“ poput Maria Vargasa Llose, Isabel Allende i Orhana Pamuka. Preko puta našeg štanda nalazi se meni omiljen nakladnik Jesenski & Turk, koji nas uvijek obogaćuje svježim izdanjima iz filozofije, sociologije, lingvistike, povijesti, pa tko nije ovisnik o fikciji, tamo će štošta pronaći. Potpisivat ću svoj novi roman Moj muž, mali predah od bavljenja starijom književnošću, romantično-pustolovnog žanra, kao i novu zbirku pjesama Prozirni oblutci – lirska povijest Egipta.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak