Bogdan Arnautović, Kopna zemlja
Treba komunicirati s etičkim strpljenjem i ostvarivati se u dojmljivom kontrapunktu bivanja. Treba u dojmljivoj poetskoj ekspresiji egzistirati pjesmom propitujući i melankolične osebujnosti u kontrapunktu sanjarija koje će ostati poetskim snoviđenjem u odabiru pravih riječi. Ovdje i jest riječ o nadahnutim riječima, o usklađenosti događanja, u atmosferi traženja prave strane.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2026.
Artikulirajući pjesme na cikluse, autor spaja svakodnevni život s poezijom. Tako će nas Točkaste korozije, Kopna zemlja, Sitni odroni, Kuća Petra Pana uvesti u atmosferu zbivanja, bila ona stvarnosna, moderna ili u umijeću komponiranja realnog događanja koji su pjesnikovu dušu „naučili da skoči na / svaki dodir sunca, krila, ticala, travke, kopita, prsta, / ljudskog prsta tako nalik prstu sveca. / Pitao sam hoće li išta ostati od ove male Zemlje?“.
Osmišljeni stih, jednostavan u svom načinu sanjarenja – stvara trenutke u kojima ništa ne zaboravljamo: „Iz razloga trošnosti ništa ne posjedujem! / Osim ljubavi. / U tamu ne diramo. / Prekrivamo je. / Svake zime, / za tu namjenu, / skladištimo snijeg.“ (Skladištenje snijega).
Knjiga Bogdana Arnautovića Kopna zemlja ima vlastitu sanjariju. Njegov izraz pun metaforike nadahnut je ekspresivnim slikama u kojima se ostvaruje vrijeme djetinjstva i uvjerljivo diše mala lirska oaza roditeljske kuće, osunčana poetika zavičaja: „Nedjeljom su mi bliski predjeli šutnje. Kontinenti ljubavi. / Krov nad glavom mijenjao bih za mrvice tišine. / I stol bih mijenjao, đurđice... / Samo ne samotne sate uz Kupu.“ (Nedjeljno jutro uz Kupu).
U bivstvovanju lirike znači opstojati, ostvarivati se. Vjernost mirisima rodnog kraja pomaže vlastitoj komunikaciji sa svijetom. Ako se zagonetne poetske sintagme čine enigmom, ostat će nam poetske snohvatice – lirska hodočašća uspomenama i memoarsko obnavljanje djetinjstva. U prilog kreativnoj imaginaciji pjesnika Bogdana Arnautovića spominjem i stihove iz pjesme Zvonarica, glas neba (Barbari Hren): „Ponekad, kad bi život bio teži od cvjetne latice, / koristila bi se jezikom izmišljenim za našu kuću, / zatvarala krug koji je stvorila, i nama bi odmah / bilo lakše“.
Lirska snoviđenja umijeće su komponiranja stihova koji teže usklađenosti bivanja i traže odgovore za suprotnosti mraka i svjetla: „Kako ostati u voćnjaku / do kraja života?“ (Mladi voćnjak).
U knjizi Kopna zemlja Bogdana Arnautovića pjesnikinja i urednica knjige Darija Žilić ponudila je kreativan pogovor naslovljen San, java, goli život.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak