Vijenac 852

Kazalište

Martin Sperr, Lovačke priče iz Donje Bavarske,
red. Mia Knežević, HNK u Varaždinu, izvedba 20. listopada

 

Plemenski ples i oštrenje noževa

Piše Mladen Kopjar

Sperrova drama ne ostavlja mnogo prostora optimizmu, nepisana društvena norma kod njega je fluid koji čovjek oblikuje po svojoj volji i nagonu, te sadržava tek ksenofobiju i neizvjesnost

Radnja Lovačkih priča iz Donje Bavarske odvija se nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata, no dramatičar i glumac Martin Sperr svojim tekstom upozorava kako fašizam nije nestao savezničkom pobjedom i osudama ratnih zločinaca, nego nastavlja živjeti i vibrirati i u najmanjim seoskim sredinama. Štoviše, njegova drama o netoleranciji, homofobiji i nasilju, koju varaždinski HNK, u prijevodu Dubravka Torjanca, prvi put postavlja u Hrvatskoj, turobno se poklopila s najnovijim domaćim antisemitskim ispadima. Redateljica Mia Knežević, koja je s Vesnom Đikanović i adaptirala tekst, izravnim mizanscenskim postupcima naglašava aktualnost i prisutnost navedenih društvenih anomalija. Naime, dok se kazališna publika još okuplja i čavrlja, mladi protagonist Abram kao da već visi na omči, a kad se svjetla ugase, ostatak glumačkog ansambla na pozornicu dolazi u tamnim kaputima, malne odorama, kroz ulaze za gledatelje.

 

Daniela Dimitrovska sugestivnim scenografskim rješenjima punim detalja oslikava atmosferu straha i pretkazive agresije / Snimio Marko Ercegović

 

 

 

Prikazana ruralna heteronormativna zajednica sa zazorom prihvaća dolazak mladića koji je zbog svoje manjinske seksualne orijentacije neko vrijeme proveo u zatvoru. Pavle Matuško uvjerljivo dočarava Abramovu nesigurnost i nesnalaženje, te uzaludnu spremnost na ustupke kako bi bio prihvaćen. Čak ga i njegova majka Barbara osuđuje, pri čemu je Ljiljana Bogojević ne tumači kao oporu pakosnicu, nego kao vrijednu nadničarku nespremnu da ponese teret društvene osude. Nije li zapravo protuprirodno njezino odbijanje vlastitog sina, pita je Abram u ključnom pobijanju diskriminatorne premise, ali razboru i majčinskoj nježnosti nema mjesta u sredini prožetoj predrasudama i averzijom prema drukčijem.     

Nesretni Abram dio je, uz intelektualno ograničenog Rovu i tobožnju bludnicu Tonku, tragičnog ljubavnog trokuta. Robert Španić kao Rovo suzdržanim će nam izrazom posve približiti izoliranost svog lika, dok je Dea Presečki odlična kao prostodušna djevojka koja će, sada ničijom krivnjom, ponovno naići na odbacivanje. Nikša Eldan, Beti Lučić, Ivana Krizmanić, Vid Ćosić i Vida Huzjak usklađeno tumače licemjerne članove seoske zajednice, te ispod glasa ili zazivanjem konačnih rješenja žigošu svako odstupanje od norme. No uz jeziv zvučni efekt brušenja noževa, čemu je osobito sklon ponešto odsutni grobar Koščak (Lovro Rimac), i šutnja može biti jednako pogubna kao i riječ, a niti inače savjesni seoski načelnik (Zvonko Zečević) neće učiniti ništa da spriječi zlo. Da je atmosfera u selu suprotna kršćanskom milosrđu, podsjećaju nas križevi na zidovima i potkupljivost lokalnog župnika (Zdenko Brlek), dok nas svojom inertnošću i manjkom empatije dodatno sablažnjuju Rovina majka Marija (Hana Hegedušić) i bivši vojnik Vokler (Marinko Leš), nekada i sam počinitelj „grijeha“ koji se stavlja na teret Abramu.    

Daniela Dimitrovska svojim nam sugestivnim scenografskim rješenjima punima detalja oslikava atmosferu straha i pretkazive agresije. Uredno opločen prostor u prvom planu u opreci je sa satarom i mašinom za mljevenje mesa, jelenji rogovi i puške naslućuju završni grupni lov, a iz uniformnih montažnih seoskih kuća izvire tama logorskih baraka. Vesna Kolarec reduciranom rasvjetom dodatno naglašava mučnu atmosferu, baš kao i Hrvoje Nikšić mračnom glazbom, a ruralni okoliš slika Vanda Petrović svojim videoprojekcijama. Kostimi Petre Pavičić funkcionalno su sredstvo u prikazu poslijeratne siromašne seoske sredine, s kontrapunktom u haljinama mlade Paule (Tea Harčević) željne nesputanoga plesa.

Troje središnjih protagonista u potrazi je za istinskim razumijevanjem, no kad se na koncu na mjestu zločina pojavi krim-inspektor (Filip Eldan) s kapacitetom za takve osjećaje, već je kasno za sretne rasplete. Sperrova drama ne ostavlja mnogo prostora optimizmu, nepisana društvena norma kod njega je fluid koji čovjek oblikuje po svojoj volji i nagonu, te sadržava tek ksenofobiju i neizvjesnost. Stoga ni u Paulinu završnom mahnitom plesu nema grupne katarze, već primordijalnog, plemenskog atavizma koji u nepoznatom i drugačijem ne vidi prostor za osobni i zajednički rast, nego opasnost koju treba ukloniti kako bi osvojeni prostor izgledao neukaljano. Pročišćenje u plesnom pokretu tako ostaje na razini individualnog iskustva, što je u Lovačkim pričama iz Donje Bavarske izvedeno bez otklizavanja u prosvjetiteljsku patetiku, plastičnim karakterima i izostavljanjem jednostavnih rješenja. U tjeskobom bremenitoj današnjici i vremenu kad je lako biti isključiv, a još lakše isključen, varaždinski HNK omogućuje nam izbavljenje u izvangraničnom prostoru slobode.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak