Izložba Ivane Ožetski Antropocen: novo doba čovjeka,
Etnografski muzej, Zagreb, 8. rujna–8. studenoga
Iako se niz naših i inozemnih umjetnika u zadnjih desetak godina prilično trendovski bavi ekološkim temama i recikliranim materijalima u osmišljavanju radova, Ivana Ožetski od samih je početaka djelovanja bila u tome autentična i originalna, stoga nije neobično kako je od Etnografskog muzeja pozvana da kao dio popratnog izložbenog programa velike studijske izložbe Etnografskoga muzeja Z/zemlja osmisli „ekološki angažiranu izložbu“, kako navode u priopćenju muzeja.

Ivana Ožetski preobrazbom odbačenih materijala propituje odnos čovjeka i prirode
Ivanu Ožetski (Zagreb, 1971), u svim serijama radova zanima priroda u njezinim mnogobrojnim manifestacijama, od razina koje možemo vidjeti samo pod elektronskim mikroskopom do prave, žive prirode koju postavlja u galeriju. Bez obzira bavi li se skulpturama, objektima, reljefima, crtežima ili ambijentalnim instalacijama, njezina su ishodišta vezana uz organičku apstraktnu skulpturu 20. stoljeća, land art, djelomično i fenomene op-arta. Od promatrača traži interaktivnost, pomnu kontemplaciju i znatiželju, ali i određenu razinu specifičnih znanja iz prirodnih znanosti.
Diplomirala je na ALU u Zagrebu na Nastavničkom odjelu, smjer slikarstvo, u klasi Eugena Kokota, a 2016. dovršava postdiplomski studij slikarstva, na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani. Godine 2019/2020. sudjelovala je u projektu Land art, Earth art, Earthworks. z/Zemlja i antropocen Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a tijekom 2020. dobila je rezidencijalni boravak u Grazu, uz izložbu Geometrija prirode, u organizaciji Cultural City Network – Graz (Kulturvermittlung Steiermark).
Stoga se i ova izložba Ivane Ožetski vrlo prirodno nastavlja na njezin senzibilitet i premise kako planeta i svi oblici života na njoj bolje funkcioniraju bez današnjeg postindustrijskog i tehnokratskog svijeta.
Ona progovara o razdoblju „u kojem je ljudsko djelovanje postalo jedna od dominantnih sila koje mijenjaju Zemljin ekosustav, klimu i geologiju, fokusirajući se prvenstveno na tragove ljudskog djelovanja koje pronalazimo u otpadu“. Predmeti jednokratne upotrebe, kao što su jednokratna plastična i aluminijska ambalaža i materijali koje odbacujemo, postaju simbolom novonastalih geoloških slojeva i trajnog ljudskog prisustva u prirodi.
Izloženi radovi funkcioniraju zajedno u prostoru dvorane muzeja poput gusto postavljenih objekata, tvoreći zajedno ambijent: Sjena antropocena / Surogat slika (2022/2023), prostorni objekt, drvo i metalne limenke; Beskonačna traka (2024), prostorni objekt, poliester i blisteri od tableta; Ekološki otisak (2022/2023), grafički otisak matrice na ambalažnoj plastici; Riba u vodi ili led u čaši (2023), linorez na jednokratnoj plastici i objekt Sedimenti A (2026), keramika s elementima jednokratne plastike.
Iako koristi odbačeni plastični i metalni materijal, Ivana Ožetski uspijeva ga transformirati na način da mu (ipak) udahne određenu estetsku dimenziju, koja na prvi pogled mimikrira ekološki intonirano polazište.
Osim samog otpada, izložba se bavi i pitanjem zbrinjavanja otpada, gdje umjetnica povlači izravnu paralelu s aktualnim događanjima „zbrinjavanja“ ogromnih količina otpada u najljepšim prirodnim lokacijama naše zemlje. Riječima same umjetnice: „Antropocen nije samo priča o ljudskoj moći da mijenja planet, već i pitanje odgovornosti za posljedice tih promjena.“
„Zemlja koja je nekada mogla promatrati problem otpada kao nešto što se događa drugdje, sada se i sama suočava s posljedicama iste logike. Radovi Ivane Ožetski stoga ne govore samo o otpadu. Oni govore o načinu na koji ga proizvodimo, premještamo, skrivamo i pokušavamo mu promijeniti značenje. Istodobno nas podsjećaju da ono što uklonimo iz vlastitog pogleda nije nužno nestalo“, pojašnjava u predgovoru koncept izložbe kustosica Željka Petrović Osmak.
Radovi nas zapravo podsjećaju na svijet iz filma Totalni opoziv ili serijala Mad Max, gdje će u skoroj budućnosti nestati „pravih“ materijala za umjetničke radove jer će postati jako rijetki i skupi, i ljudi će se snalaziti s onime što im je dostupno – a to je otpad. Mnogi teoretičari i filozofi već dugo ukazuju na to da smo mi „civilizacija otpada“, gdje je stvarni napredak prilično upitan i fragmentaran. Većinu ljudi uopće ne zanima što će mnoge životinje progutati plastiku, stiropor, metalne otpatke i umrijeti bolnom smrću. Dokle god se prema drugim oblicima života na Zemlji ponašamo kao da su ovdje samo radi ljudske koristi, Stvoritelj neće blagonaklono gledati na čovjeka.
U tom kontekstu, slažemo se s kustosicom Željkom Petrović Osmak kako radovi Ivane Ožetski „otvaraju ključno pitanje – doživljavamo li svijet kao zajednicu života ili tek kao skup resursa namijenjenih čovjeku?“.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak