BALET LABUĐE JEZERO, REDATELJ I KOREOGRAF PETER BREUER, HNK OSIJEK, PREMIJERA 9. LISTOPADA
U povijesnoj dinamici hrvatskoga kazališta, otvaranje jubilarne 120. sezone Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku izvedbom Čajkovskijeva Labuđeg jezera nosi naglašenu simboličku i institucionalnu težinu. Riječ je o bezvremenskom baletnom remek-djelu čija bezgranična glazbena ljepota i dramatična priča o vječnoj ljubavi, prijevari i sudbini već generacijama plijene pozornost publike diljem svijeta. Naslov koji je nakon neuspjele moskovske praizvedbe 1877. godine tek nakon skladateljeve smrti i sanktpeterburške renesanse 1895. (u slavnoj koreografiji Mariusa Petipaa i Leva Ivanova) postao sinonimom za klasičnu baletnu umjetnost, slovi kao neupitni lakmus-papir zrelosti svakog ansambla. U osječkom je HNK ovaj balet zaživio u međunarodnoj koprodukciji s austrijskim Europaballettom iz St. Pöltena. Pod redateljskom i koreografskom palicom Petera Breuera – koji svoju verziju gradi na temeljima tradicije Petipaa i Ivanova – te pod glazbenim vodstvom maestra Vladimira Piskunova, riječ je o produkcijskom pothvatu čija se važnost ogleda u činjenici da osječka publika na daskama vlastitoga kazališta ima priliku doživjeti ovako kompleksan i opsežan baletni klasik u domaćoj izvedbi.
Osječka premijera glasan je umjetnički apel za trajnim institucionalnim ustrojavanjem Baleta kao samostalne, treće grane osječkoga HNK / Izvor HNK u Osijeku
Breuerov koreografski koncept demonstrira funkcionalno razumijevanje prostornih specifičnosti osječke pozornice. Budući da osječki scenski prostor karakterizira naglašena dubina uz razmjerno skromnu širinu, koreograf je izbjegao zamku vizualnoga zagušenja te je promišljeno koristio dimenzije scene, smještajući određene dijelove radnje dinamizirano – čas dublje u pozadinu, čas bliže samoj publici. Smještanjem ključnih dramskih i plesnih žarišta duž dubinske osi, scenografija Romana Lahodnyja i Jürgena Grazzija zadržala je pročišćenost i minimalizam. Takav prostorni raspored omogućio je brojnijem ansamblu nesmetanu pokretljivost, pri čemu se kao zanimljiv scenski i simbolički akcent u središtu pozornice nametnuo reljefni origami labud izrađen od ogledala. U njegovim su se plohama diskretno, a značenjski slojevito zrcalile figure balerina i baletana, artikulirajući motiv dualizma, pretvorbe i introspekcije koji leži u samome središtu ove romantičarske tragedije. Vizualnu cjelinu predstave kvalitetno je poduprlo oblikovanje svjetla (Peter Breuer i Tomislav Kobija). Izbjegavši hladnu blijedost s jedne te estetski neukusnu prešarenost s druge strane, rasvjeta je ponudila uravnoteženu i profinjenu paletu koja je lijepo naglasila atmosferu „bijelih činova“. U taj se okvir logički uklopila i kostimografija (Marina Krylova i Katarzyna Dobija), u kojoj se spoj klasike i suvremenijega kroja očitovao u pročišćenim linijama koje ne sputavaju plesače, a zadržavaju prepoznatljivu bajkovitu eleganciju i scensku prozračnost.
U izvođačkom dijelu ansambla, ženski se dio istaknuo uigranom i stabilnom izvedbom, ostvarivši nekoliko vizualno vrlo atraktivnih momenata u grupnim formacijama. Naslovni par – Nichika Shibata (Odette/Odile) i Florient Cador (Siegfried) – vrlo je dobro i sigurno iznio svoje solo točke. U pogledu scenske karizme i izvođačke međuigre, izrazito su se nametnuli likovi Majke (Lea Wolf) i zlog čarobnjaka Rothbarta (Ryley Grgic). Bilo u samostalnim pojavljivanjima bilo kao scenski par, Wolf i Grgic demonstrirali su izniman dramski naboj i izvođačku zrelost, dajući opipljivu težinu antagonističkim silama drame.
Glazbena komponenta predstave povjerena je Orkestru HNK u Osijeku pod ravnanjem Vladimira Piskunova. Izvedba opsežne i tehnički iznimno zahtjevne partiture Čajkovskoga nosila je svoje izvođačke izazove, no izvedba je u cjelini zadržala muzikalnost i potrebnu dramsku nit. Unutar orkestralnog aparata svakako valja pohvaliti vrlo dobre, tople i izražajne solističke dionice oboe, violončela i harfe, uz povremeno sjajne akcente flaute, koji su donijeli prijeko potrebnu lirsku mekoću u najpoznatijim temama baleta.
Posebna vrijednost ove produkcije leži u njezinu širem kulturnom i sociološkom kontekstu. Kako navodi umjetnički voditelj osječkog baletnog ansambla Vuk Ognjenović, osječku baletnu scenu uvelike iznose umjetnici koji uz svoje svakodnevne civilne profesije navečer staju na scenu i održavaju kontinuitet baletne umjetnosti u gradu već desetljećima. Osječka premijera Labuđeg jezera stoga nije bila samo izvođački uspjeh i spektakularno otvaranje sezone, nego i glasan umjetnički apel za trajnim institucionalnim ustrojavanjem Baleta kao samostalne, treće grane osječkoga HNK. Srećom, publika je to prepoznala – osječka je dvorana dugotrajnim pljeskom potvrdila da ovaj grad balet ne samo da voli, nego ga smatra nezaobilaznim dijelom vlastitoga kulturnog identiteta.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak