Iz prevodilačkog pera
Dječji roman Žirafe imaju neobično velika srca (Ibis grafika, 2026) švedske književnice Sofije Chanfreau uvodi čitatelja u izmaštani svijet djevojčice Vege s otoka Žirafja, nastanjenog neobičnim životinjama poput perajnogu, hopsavaca, cvilitruba, pslinčeka ili žlicosanaca. Neologizmi, leksičke inovacije i igre riječima ne služe samo kao stilski ukras, već su konstitutivni elementi fiktivnog svijeta, dodatno oblikovanog ilustracijama Amande Chanfreau koje djecu i roditelje pozivaju na zajedničko istraživanje. Takve autorske kovanice najčešće pronalazimo upravo u dječjoj književnosti, kao i znanstvenoj fantastici te fantasyju, a za prevoditelja su prava poslastica jer se, da bi u ciljnoj kulturi zadržao maštovitost i jezičnu razigranost izvornika, za rekonstrukciju fiktivnih realija ima priliku poslužiti posebno kreativnim postupcima.

Izd. Ibis grafika, Zagreb, 2026.
Prevela Sandra Ljubas / Ilustratorica Amanda Chanfeau
Među tim postupcima ističu se izravno ili prilagođeno preuzimanje, doslovni prijevodi te leksičke kreacije, kao najzahtjevniji, ali i najkreativniji prevoditeljski. Svima njima mogu nastati novi leksemi, a pri odabiru rješenja potrebno je uskladiti čitav niz čimbenika, među ostalima dob i glas lika koji govori, stupanj začudnosti, tvorbenu prozirnost, ritmička i fonološka obilježja, afektivnu vrijednost riječi ili pak usklađenost s ilustracijama. Svi postupci nose i izvjestan rizik: uspješnost rješenja ne može se procijeniti isključivo na razini jezične pravilnosti, nego tek u čitateljskoj recepciji. Pritom ni izvornik ne slijedi uvijek jasnu etimologiju: i sama autorica priznaje da se pri osmišljavanju riječi, unatoč semantičkom značenju pojedinih sastavnica, vrlo često vodila intuicijom i zvučnošću te ih ni sama ne bi znala jasno raščlaniti. Drugim riječima: kao prevoditeljica sam u prijevod ovog romana ušla odriješenih ruku i uz blagoslov autorice da do mile volje reinterpretiram tekst!

U praksi to najčešće uključuje hibridne postupke. Držala sam se doslovnog prijevoda gdje je bilo moguće (školjkorog ili medotuljan), premda se i doslovni prijevodi donekle mogu prilagoditi hrvatskom jezičnom sustavu (travanko ili svima omiljeni surlozubi guzlić). Poneki sam nonsens samo fonološki ili morfološki prilagodila hrvatskom (farkun), a motivaciju za leksičke kreacije pronalazila na najrazličitijim mjestima: trublonja je nadahnut isključivo ilustracijom, traplavko karakterizacijom nespretnog dječaka u plavom kombinezonu, namljepljivac djelomičnom semantičkom asocijacijom izvorne riječi na ljepljivost, a šućmuć je pak nadahnut hrvatskim frazemom „šuć-muć pa prolij“ u smislu naklapanja besmislica. Analizirajući riječ ökenmurla, ustanovila sam da izmišljena sastavnica murla asocira na durenje, dok sam öken prepoznala iz riječi ökenråtta, doslovno pustinjski štakor, a naš bi ekvivalent glasio skočimiš, što me na koncu dovelo do prijevoda: skočidurci. Od čitatelja se, jasno, ne očekuje da prozru proces tvorbe niti ti primjeri reproduciraju formalna obilježja izvornih riječi, nego kao i izvorni leksemi svojom sugestivnošću i zvukovnošću nastoje probuditi iskru znatiželje u dječjem čitatelju.
Prevođenje ovakvih neologizama nije potraga za jednom „ispravnom“ istovrijednicom, nego lanac interpretativnih odluka kojima se nastoji očuvati iskustvo čitanja. Izvornik koji je jezično smjeliji i inventivniji otvara veći prostor za igru, istraživanje i stvaranje – najprije u prevoditeljskom procesu, a zatim i u susretu čitatelja s prevedenim tekstom.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak