Vijenac 852

Književnost

Visokokalorični literarni zalogaj

NOVA PRIJEVODNA PROZA: ASAKO YUZUKI, MASLAC

Piše Velimir Grgić

Ples između kuhinje i zatvora, društvenog komentara i kompleksne psihološke drame ono je što Maslac čini jako dobrim romanom

Za knjigu koja nije kuharica, Maslac jako lijepo miriše dok se čita. Kalorije se prelijevaju sa stranica po vašim prstima, doslovno osjetite kako se papir lijepi za jagodice, onoliko koliko i priča i njezini protagonisti za vašu svijest. Već nakon prvih nekoliko desetaka pročitanih stranica, postaje jasno da Maslac, osim što lijepo miriše, ima i jako dobar okus, kao pravi visokokalorični literarni zalogaj, knjiga „veća“ i snažnija nego što se na prvi pogled čini. Jer na usputni prvi pogled, koji nije pravo čitanje, ovo je zbirka recepata pobjegla u kriminalistički žanr, spoj dva popularna trenda sa streaminga: zamislite da food bloger piše krimić u kojem food porn postaje true crime.

Čitanjem, postaje jasno da je Maslac priča o ženama. Hrana i ubojstva su temeljac, ali pravi maslac, ono što naša glavna junakinja s dozom religijskog obraćenja i prosvjetljenja dodaje u rižu, otvarajući vrata novih svjetova koji je krenu mijenjati iznutra i izvana, zapravo su goruće teme 21. stoljeća: svjetovi koji transformiraju ženu koja pokušava navigirati kroz tešku svakodnevicu predrasuda i nepisanih pravila, optimalnih dijeta, savršenih kilaža, poremećaja prehrane i socijalnih stigmi. 

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2025. S japanskog prevela Kamelija Kauzlarić

Ali ako je vjerovati Maslacu, ništa ne može promijeniti ženu kao druga žena. Ta „druga žena“ jest uzor, iako to ne bi trebala biti; jer mada se pojavljuje kao strogi mentor (koji to ne želi biti), taj poremećeni mentorski odnos funkcionira zbog patologije narcisoidnosti. Ona hrani samouvjerenost kojoj mnogi zavide, zaboravljajući da ju je ista ta patologija dovela do zatvora.

Maslac je, dakle, priča o dvjema ženama, ali i o svim ženama današnjeg Japana, s kojima se mogu poistovjetiti i čitateljice na ostalim koordinatama planeta.

Riki Machida mlada je novinarka. Manako Kaji žena je u tridesetim godinama života, zatvorena zbog ubojstva trojice razvedenih muškaraca. Manako je amaterska kuharica slavna po svom gastronomskom blogu na internetu, a muškarce je zavela upravo punim tanjurima, nakon čega ih je, kaže sud, trovala i pljačkala. Iz zatvora, rezignirana i u ratu s čitavim svijetom, uporno odbija komunicirati s medijima. Riki je natjera da se predomisli tako što od nje fanovski zatraži recept za boeuf bourguignon, jelo koje je servirala svojoj posljednjoj žrtvi. Manako i njezin sociopatski ego, ali i ljubav prema hrani, ne mogu odbiti ovu ponudu, što pokreće odnos koji će u konačnici snažno utjecati na obje žene.

Je li Maslac sa svojih 474 stranice predug i bi li se taj odnos zajedno sa svim uzročno-posljedičnim transformacijama mogao zaplesti i rasplesti i u nešto manjem opsegu? Istina je, čini se da je razvučen, sve dok ne počnete razmišljati o tome što biste, kako i zašto izbacili… Svojim prohodnim, pitkim stilom nosi ambalažu žanra, ali iako njegova „novinarska“ pristupačnost zna zavarati, riječ je samo o komercijalnom stilskom okviru za dosta ambicioznu psihološku studiju kojoj treba, pa joj tako i daje prostora da diše.

Maslac je roman iz 2017. godine, ali i devet godina kasnije u potpunosti je suvremen. Asako Yuzuki 2017. već je bila etablirana i izuzetno popularna književnica, s desetak knjiga iza sebe. Maslac je njezina prva knjiga prevedena na engleski jezik (2024), a uz ogroman komercijalni uspjeh, osvojila je i titulu Waterstones Book of the Year u Velikoj Britaniji. Bio je to odličan početak njezine međunarodne karijere.

Kod kuće, u Japanu, Asako Yuzuki do tada se već bila navikla i na nagrade i na velike naklade. Njezini bestseleri redom su dobivali nove živote na televiziji. Popularna serija na Netflixu The Many Faces of Ito, koja se u programu pojavila iste godine kada i Maslac u japanskim knjižarama, snimljena je po njezinoj knjizi Itô-kun A to E iz 2013. koja govori o scenaristu romantičnih komedija koji manipulira četirima ženama dajući im ljubavne savjete. Yuzukini romani Honya-san no Daiana (2014) i Nairu pâchi no joshikai (2015) pokazuju da je autorica dobar dio svoje književne karijere izgradila na različitim pristupima konceptu odnosa dviju žena: Honya-san no Daiana (Diana, prodavačica knjiga) roman je o dugogodišnjem prijateljstvu dviju djevojaka različitih društvenih pozadina, a Nairu pâchi no joshikai (Moja najbolja (ne)prijateljica) roman je o dvjema ženama čiji se životi isprepletu nakon što jedna počne ucjenjivati drugu. Oba su bila nominirana za nagradu Naoki, jednu od najvećih japanskih književnih nagrada, koja se dodjeljuje od 1935. godine.

U Maslacu, dvije žene manipuliraju jedna drugom, nadopunjujući se kroz odnose prema hrani i muškarcima, hrvajući se sa svojim traumama, gradeći neobičan odnos i mijenjajući si živote prehrambenim navikama. Manako na destruktivan, a Riki, kojoj novi okusi i gastroobičaji dodaju nove neočekivane nijanse u životnu svakodnevicu, na konstruktivan način. Do određene mjere. Kada novootkrivena ljubav prema hrani krene mijenjati njezin fizički izgled, Riki s dobivenim kilogramima počinje osjećati drugačiji odnos okoline, ali i promjenu u vlastitom poimanju sebe, postavljajući si pitanje na koje ćemo na samom kraju donekle i dobiti odgovor: je li vrijedilo?

I upravo je taj ples između kuhinje i zatvora, društvenog komentara i kompleksne psihološke drame ono što Maslac čini jako dobrim romanom, koji dokazuje da je s maslacem sve – pa i čitanje – mnogo ukusnije.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak