Sibylle Berg, Pas, žena, muškarac, red. Lea Anastazija Fleger, HNK u Splitu, izvedba 24. listopada
Na komornoj Sceni 55 splitskog Hrvatskog narodnog kazališta održana je prva premijera nove kazališne sezone, drama Pas, žena, muškarac. Ženu igra Andrea Mladinić, Muškarca Zdeslav Čotić, a Psa, uz još nekoliko uloga, Pere Eranović.

Najveća je vrijednost splitske inscenacije glumačka igra Pere Eranovića / Izvor HNK u Splitu
Drama počiva na jednostavnoj premisi: Muškarac i Žena upoznaju se na „namještenom“ spoju, a ubrzo im se u društvo priključi Pas koji postaje svjedokom njihova pokušaja bijega od individualnih samoća u odnos koji prema vanjskim mjerilima funkcionira, ali je iznutra duboko problematičan. Iako ova neočekivano pitka i zabavna predstava zaigrano pokušava progovoriti o suvremenoj osamljenosti, gledatelju neće ponuditi mnogo više od početne premise. Pas, žena, muškarac nije drama koja tek prividno govori o jednome, da bi nas potom iznenadila i otvorila prostor za brojna tumačenja. Nije metafora, alegorija, ni parabola. Priča jasno daje do znanja čime se bavi, a onda se time pozabavi tek toliko da opravda postavljenu tezu. Drama se vrti u krug pred našim očima i sama sebi grize rep; kad to radi pas (ili Pas), zabavno je, ali nije dovoljno.
Najveća je vrijednost splitske inscenacije glumačka igra Pere Eranovića. U nešto više od sat vremena Eranović je pokazao da raspolaže urođenim humorom, ali i da je jednako spretan u fizičkom teatru, onomatopejama i imitacijama, uz istančan osjećaj za trenutak i tempo. Svejedno, u kazalište ne dolazimo tek na smotru talenata, nego svjedočiti koheziji autorskog pisma, redateljske vizije i glumačke izvedbe, uz sve one pojedince i elemente predstave koje mi duljina kritike ne dopušta nabrojati. Ovdje je, nažalost, mnogo toga ostalo u sjeni Eranovićeve izvedbe.
Ako su dva lika koja se tek upoznaju postavljena u središte drame, onda njihov odnos zahtijeva vrijeme i prostor za razvoj. Nužno je da ih upoznamo, da čujemo kako govore, što misle jedno o drugome i što ih, unatoč razlikama, privlači zajedničkom životu. U Psu, ženi, muškarcu taj se proces svodi na niz očekivanih situacija koje prate uspostavljanje partnerskog odnosa: spoj, seks, useljenje, kupovina namještaja, svađa. Prepoznajemo etape zajedničkog života, ali ne upoznajemo ljude koji kroz njih prolaze. Dapače, na početku drame ni ne djeluju toliko nezadovoljnima vlastitim samostalnim životima da bi njihova odluka o useljenju postala uvjerljiva kao pokušaj bijega od samoće.
Uvodni monolozi Muškarca i Žene nude potencijal izgradnje likova „od krvi i mesa“, koji se nikad u potpunosti ne ostvaruje. Njihovi su sukobi karikirani i tek se povremeno približavaju onome što bi trebalo biti središte drame: spoznaji da su brojni odnosi tek posljedica čovjekova straha od samoće. Taj strah ne postaje polazište za razvoj likova i proturječja njihova odnosa, nego ostaje objašnjenje koje predstava ponavlja.
Andrea Mladinić i Zdeslav Čotić ostaju zarobljeni u tipski oblikovanim ulogama, bez dovoljno prostora da njihove likove doživimo kao ljude čiji strah od samoće pokreće njihove postupke. Ni sivi, asimetrični kostim (kostimografkinja Tea Bašić Erceg) ni plava, minimalistička, ali funkcionalna scenografija (Nikolina Kuzmić) ne približavaju nas njihovu svijetu; naprotiv, dodatno naglašavaju njegovu hladnoću i udaljenost.
Karikatura kao izvedbena protuteža teškoj temi potentan je autorski i redateljski potez. Ipak, dok u nekim segmentima, primjerice u nespretnom scenskom pokretu tijekom scena seksa (scenski pokret potpisuje Blaženka Kovač Carić), takav pristup funkcionira, u drugima poprima obilježja jeftine komike kojoj je glavni cilj izazvati nekontrolirani smijeh publike (najočitiji primjer potonjeg svakako je Eranovićeva uloga prijateljice, tipične splitske Koke). Kada se tijekom predstave opetovano nižu takvi trenuci (jedna se gospođa na izvedbi kojoj sam prisustvovala grleno smijala na, uvjerena sam, 95 posto izgovorenih replika), valja se zapitati što humor proizvodi osim neposrednog komičnog učinka. Humor koji ujeda nije isto što i humor koji nas uljuljkava u poznate obrasce, oslanjajući se na njih kako bi možda prikrio manjkavosti na drugim razinama.
Ni groteska, karakteristična za tekstove Sibylle Berg, ovdje ne uspijeva uvjerljivo proizaći iz svijeta koji predstava gradi. Odnose ne dovodi do njihove apsurdne, ali prepoznatljive krajnosti, nego ih pretvara u nelogičnost, udaljavajući se od onoga što bi trebalo biti u središtu: ljudske potrebe za bliskošću i straha od samoće. U konačnici, predstava uspijeva prepoznati problem suvremene osamljenosti, ali ne i pronaći dramski izraz koji bi nam omogućio da ga doista osjetimo. Preostaje nam, dakle, barem smijati se vlastitoj ljudskoj bijedi, promatranoj iz pseće perspektive. A i to je nešto.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak