Vijenac 852

Književnost

HELENA SABLIĆ TOMIĆ, BACHOVE KNJIŽEVNE KAPI

 

Književnost liječi smisao

Piše Karolina Lisak Vidović

Usudila bih se reći da se u književnost ne može ulaziti hladno, analitički, s distance. Ipak se najprije moramo zaljubiti u priču i onda pokušati pogledati svijet iz njezina, tog drugog prostora, iz tuđe kože, tuge, tuđe čežnje. Tek onda možemo biti znanstvenicima, kritičarima, novinarima, teoretičarima. Upravo je to ono što Helena Sablić Tomić radi u svojoj knjizi. Ne piše o knjigama kao profesorica koja slaže književni kanon, nego kao čitateljica koja kroz književnost pokušava oživjeti i preživjeti stvarnost. To nije samo zbirka eseja o čitanju, niti klasična književna kritika, nego intimni atlas spašavanja riječima.

 

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2026.

U vremenu u kojem živimo prebrzo, rastrgano, fragmentirano, u vremenu notifikacija, algoritama i površne pažnje, ona nas vraća jednoj gotovo zaboravljenoj ideji da knjiga nije luksuz, nego potreba.

Irski filozof Richard Kearney napisao je da su priče čovjeku potrebne gotovo jednako kao hrana. Hrana nas održava na životu, a priče čine život vrijednim življenja. Helenina knjiga kao da proizlazi upravo iz te misli. U njoj knjige nisu dekor. Nisu statusni simbol. Nisu sadržaj za društvene mreže. One su emocionalna prva pomoć i način gledanja na život. Znakovit je zato motiv književne ljekarne iz romana njemačke spisateljice i novinarke Nine George, koji Helena spominje. Radi se o onom knjižaru koji ljudima ne propisuje tablete nego romane, za tugu daje jednu knjigu, za usamljenost drugu, za izgubljenost treću, za strah od života četvrtu.

Postoje knjige koje nas smiruju, koje nas uznose kada padnemo, koje nas vraćaju sebi, ali i one rijetke, najvažnije, nakon kojih više nismo isti. Neki će reći – to su klasici. Imala sam priliku nedavno govoriti o tome u Dubrovniku, na jednom međunarodnom medicinskom kongresu, govoreći o književnosti koja liječi, ističući da liječnici liječe tijelo, a književnost liječi smisao, a jedno bez drugoga ne ide. Upravo tamo, gdje završava recept, počinje ono što književnost može učiniti. Priče su bile prva medicina. Prije antibiotika i CT-a, ljudi su liječili pričom. Mitovi, bajke, poezija – to su bili načini da se podnese bol, da se strah od smrti ugradi u smisao. Danas, kada smo okruženi tehnologijom, priče i dalje liječe, ali to često zaboravljamo.

Znanost kaže da čitanje romana aktivira cijeli mozak, jezične centre, emocije, moralno rasuđivanje, čak i motorni korteks. Ljudi koji čitaju fikciju bolje prepoznaju emocije drugih. To se u znanosti zove theory of mind, a u praksi empatija. Grupa ljudi koja čita naglas iste priče osjeća manju bol. Znanstvenici to zovu „književna analgezija“. U hospicijima u Švedskoj i Kanadi čitanje poezije pomaže umirućim pacijentima da pronađu mir, a obiteljima da prežive tugu. Tijekom pandemije, Camusjeva Kuga postala je terapija za tisuće ljudi, zato što je nudila osjećaj da nismo sami u svom strahu. Biblioterapija se koristi u psihološkoj rehabilitaciji, u radu s anksioznošću, traumom, depresijom. Čitanje aktivira kompleksne neuronske mreže povezane s emocijama, pamćenjem i imaginacijom. Ono što znanost danas potvrđuje, književnost je znala stoljećima. Viktor Frankl, psihijatar koji je preživio Auschwitz, govorio je da čovjeka ne spašava samo kruh. Spašava ga smisao, riječi. U logoru je u glavi recitirao poeziju i zamišljao knjigu koju će jednoga dana napisati. To mu je pomoglo da ostane živ.

Helena Sablić Tomić također ovom knjigom govori da čovjek bez priče počinje duhovno nestajati. U današnjoj kulturi, kako ona precizno primjećuje, neprestano nas se tjera na kvantifikaciju. Brojimo korake, kalorije, preglede, novac, pratitelje, produktivnost, a istodobno gubimo dubinu. Gubimo sposobnost sporog čitanja. Sporog mišljenja, osjećanja. Digitalna kultura mijenja naš mozak. Sve manje čitamo dubinski. Sve više skeniramo. Sve manje uranjamo, a bez dubinskog čitanja teško je razviti empatiju, koncentraciju i kritičko mišljenje. Ova knjiga zato je i pobuna protiv površnosti.

„Tekst mi dolazi poput nekog čamca za spašavanje.“ Snažna je i iskrena Helenina misao. Mnogi će se u toj rečenici prepoznati. Postoje trenuci kad knjiga zaista jest oblik preživljavanja. Kad ne možemo razgovarati – čitamo. Kad ne možemo objasniti osjećaj, pronađemo ga u tuđoj rečenici. Kad ne možemo izdržati stvarnost, književnost nam napravi mali zaklon od svijeta.

Mi smo priče koje su o nama pričane i priče koje ćemo ostaviti iza sebe. Francuski filozof Paul Ricoeur govorio je da čovjek sebe razumijeva pripovijedanjem, a Helenina knjiga upravo to čini, pomaže nam da kroz književnost bolje razumijemo vlastiti život.

Kao što Bachove kapi ljudima vraćaju emocionalnu ravnotežu, tako i knjige ponekad djeluju tiho, neprimjetno, ali djelotvorno. Prava knjiga u pravom trenutku može napraviti gotovo fizički pomak u čovjeku. Može vas smiriti, probuditi, utješiti. Može vas natjerati da promijenite život. Ova knjiga zato nije samo o čitanju, nego o prisutnosti, sporosti, o unutarnjem životu, o obrani ljudskosti. Možda je najvažnije upravo to što nas podsjeća da književnost nema zadatak učiniti nas uspješnijima, nego čovječnijima.

U svijetu u kojem sve mora biti korisno, brzo i mjerljivo, Helena Sablić Tomić brani ono što je krhko, sporo i duboko. Brani prostor unutarnjeg života i zato vjerujem da će mnogi ovu knjigu čitati polako. Podcrtavati. Vraćati joj se. Preporučivati je prijateljima kao što se nekad preporučivao dobar lijek.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak