UZ NOVI FILM ALEJANDRA G. IÑÁRRITUA DIGGER
Novo ostvarenje Alejandra G. Iñárritua, crna satirična komedija Digger, u glavnoj ulozi donosi gotovo neprepoznatljivog Toma Cruisea, zakopanog pod protetikom i šminkom, u grotesknom obličju naftnog magnata Diggera Rockwella, moćnika čiji nemar i pohlepa izazovu ekološku katastrofu. Unatoč raskošnoj produkciji i velikim očekivanjima, film nije ostvario očekivani uspjeh na kinoblagajnama. No izazvao je gotovo podjednako snažan raskol među kritičarima jer ono što jedni vide kao nespretnu, preglasnu i emocionalno praznu satiru, drugi prepoznaju kao upravo onu vrstu filmske smjelosti koja je spremna riskirati potpuni promašaj.

Neprepoznatljivi Tom Cruise igra naftnog magnata Diggera Rockwella, moćnika čiji nemar i pohlepa izazovu ekološku katastrofu
Pretjerivanje je u Diggeru više od stilskog viška: ono je osnovni princip na kojemu je film izgrađen. Pretjeruju gluma, zvuk, boje, scenografija i političke metafore, pretjeruje čak i način na koji film vlastitim gledateljima objašnjava ono što su već vidjeli. Cruise ne igra na rubu karikature nego duboko unutar nje, u figuri koja u sebi sabire pohlepu, narcizam, američki mesijanizam i vjeru da se katastrofa koju je proizveo može pretvoriti u još jednu izvrsnu priliku za samopromociju.
Takva karikaturalnost sama po sebi nije problem. Satira ne mora biti suptilna, a groteska se upravo hrani deformacijom, viškom i neprirodnošću, no ovaj film kao da ne vjeruje vlastitim slikama. Ono što je već jasno iz Cruiseova tijela, glasa, grimase ili mizanscene ponovno se izgovara u dijalogu, zatim naglašava zvukom, pa još jednom pretvara u slogan. Rečenice poput „Controlling the narrative“ ili „Oil is the mother’s milk of the Earth“ ne ostavljaju prostor gledatelju da sam dovrši značenje. Satira se tako pretvara u dvostruku, katkad i trostruku naraciju: slika govori jedno, dijalog ponavlja isto, a zvučna kulisa sve zaokružuje uskličnikom.
Zvuk je u Diggeru gotovo fizički agresivan. Glazba, šumovi, glasovi i efekti natječu se za prevlast, kao da ni tišina ni umjerenost više nisu dopušteni. Sličan odnos prema intenzitetu vidljiv je i u fotografiji: početna prezasićenost, gotovo nepristojna punoća boje, postupno ustupa mjesto manje zasićenoj slici, posebice prilikom Diggerova predstavljanja Vijeću EU, jedne od najupečatljivijih scena. Promjena registra mogla bi otvoriti prostor za udaljavanje od karikature, no Iñárritu ni tada ne odustaje od potrebe za neprestanim prenaglašavanjem.
A onda film napravi potez koji nas prisiljava na ponovno čitanje svega prethodnog. Pokazuje se da je groteskni svijet koji smo gledali dio kazališne predstave te da Cruise ne igra samo Rockwella, nego i glumca koji ga utjelovljuje. Film odjednom postaje komentar vlastite satire, njezine nespretnosti, didaktičnosti i nemoći.
Tu se nalazi i razlog interpretacijskog rascjepa koji je film izazvao. Može ga se uvjerljivo čitati kao komediju čiji su vicevi nespretni, satiru toliko udaljenu od ljudske istine da njezini likovi više nisu ljudi nego nositelji ideja. Jednako ga je moguće braniti kao smion studijski film, vizualno inventivan i konceptualno bezobrazan, spreman riskirati neukus, neugodu i potpuni promašaj. Te se dvije interpretacije ne moraju poništavati. Digger može biti smion upravo ondje gdje je najnespretniji, a njegova hrabrost ne mora automatski pretvoriti svaki estetski rizik u uspjeh.
Najzanimljiviji je Cruise upravo u toj pukotini. Njegovo afektiranje istodobno iscrpljuje i fascinira. Budući da gledamo glumca koji igra glumca koji igra karikaturu, svaka prenaglašena gesta može se opravdati još jednim slojem izvedbe. No slojevitost nije isto što i dubina. Ispod protetike, naglaska, grimasa i grandioznih govora teško je pronaći osobu. Film je zato paradoksalno silno živ kao forma, a emocionalno udaljen kada iza nje pokušamo pronaći čovjeka.
U tom je smislu Digger možda najtočniji upravo kada ne uspijeva. To je film o društvu koje svaku katastrofu pretvara u sadržaj, a svaku poruku prevodi u kontrolirani narativ, dok neprestano proizvodi još sadržaja, još objašnjenja i buke. Njegova samosvijest pritom nije isto što i samokritika, jer činjenica da film zna da je pretjeran ne znači da pretjerivanje prestaje umarati.
Ipak, Iñárrituova nespremnost na mjeru ima stanovitu vrijednost. Digger radije riskira da bude iritantan nego bezličan, radije promašuje velikom gestom nego što pogađa sigurnim potezom. Zato pitanje nije samo funkcionira li njegova satira, nego što nam njezin spektakularni višak govori o suvremenoj političkoj umjetnosti: možda se toliko boji da više neće biti shvaćena da je svaku svoju misao prisiljena izgovoriti, pokazati, odglumiti i potom još jednom objasniti.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak