NADA ŽILJAK – RETROSPEKTIVA, GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI, 1. LISTOPADA–15. STUDENOGA
Dvanaest izložbenih soba prvoga kata Galerije Klovićevi dvori od 1. listopada pripada retrospektivi Nade Žiljak (Zagreb, 1944) – novoj izložbi u ciklusu Moderni klasici i prvom cjelovitom prikazu šest desetljeća slikaričina rada. Autorica izložbe i kustosica Klovićevih dvora Anamarija Komesarović i koautor Jagor Bučan, s kojim potpisuje bogato opremljen katalog i izbor od gotovo 150 slika, grafika, crteža, ilustracija, opreme knjiga i poštanskih marki, odlučili su se za načelo grupiranja tematskih i tehničko-izvedbenih jezgri pa svaka prostorija gotovo da funkcionira kao zaseban salon. Ipak, nekoliko su prostorija ostavili za sveobuhvatniji rezime stvaralaštva ove još uvijek aktivne umjetnice.

Šest desetljeća stvaralaštva Nade Žiljak obilježeno je neprestanim pomicanjem granica likovnog izraza /
Snimio Josip Regović / PIXSELL
Osim uvodne umjetničine biografije i dokumentarnog filma, drugog izvora informacija na samoj izložbi za posjetitelje nema, osim ako ne kupe katalog. Ipak, zbog tog pročišćenog oblikovanja, a i zbog prirode radova Nade Žiljak, izložba ima gotovo meditativni karakter. Prvo se ulazi u plavi salon, kako sam ga nazvala u bilješkama pisanima tijekom razgledavanja. Riječ je o frizu ulja na platnu iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća s motivom lebdećih apstraktnih, amorfnih oblika u zrakopraznom prostoru s pojedinim nagovještajima figuracije. Postavljanjem tih radova za početnu točku zgodno je najavljeno opće umjetničino načelo slikanja pejzaža bez horizonta.
Uz radove u plavom, poput kakve fusnote, vise tri lista u svrhu oslikavanja obiteljskog stabla umjetnice – tuš Dora (1963) te bakropisi Autoportret (1966) i Albert i Smilja (1944). Autorstvo potonjeg pripada Albertu Kinertu, umjetničinu ocu. Hodnikom se potom prepleću stihovi iz Kinertove zbirke Psovka od ljubavi i umjetničina ulja malih dimenzija istih naslova (Na sunce nisam ni mislio iz 1993. i Na prostirci od neba i tla iz 1994. godine), a ista je odluka donesena i na kraju izložbe pa je ona tom nježnošću obavijena. Zeleni salon donosi isti tematski i autorski credo kao i plavi, samo ovoga puta s radovima iz devedesetih godina i u drugom prevladavajućem koloritu, s uljima poput Zelenih otoka (1996).

Retrospektiva otkriva i ono što ostaje skriveno običnom pogledu / Snimila Katarina Srdarev
Nadalje, dvije sobe pripadaju pretežito monokromnom crtežu i grafici, od sjajnih linoreza Izbrazdani pejzaž (1970), tuša na papiru Šumarak (2011) do bakropisa Okružena tamom (1970). Iz četvrte sobe kroz vrata već probija žustra boja pete, u kojoj su akrili iz ciklusa Atelijeri (2001–2005). U Slikaru i modelu (2003), Snu (2003), Njihovoj tajni (2005) ili Dodiru (2004) likovi gotovo da se utapaju u geometriziranim plohama akrila koji se na trenutke ponaša poput pastela. U šestoj sobi okupljeni su Portret maske (2014), Povorka, Zaigrani i Zaneseni iz 2004, motivi maskenbala koji se, ma koliko razigrani, ipak disciplinirano drže komplementarnih parova boja. Likova je ovdje najviše, no svi nose maske.
U sedmoj sobi apstrakcija se zgušnjava, a čovjekoliko se na pojedinima tek naslućuje, često samo u naslovu, kao u Zagrljaju (2015) ili Skrivenoj od svijeta (2024). Upravo sam zapisivala kako ljudski lik, po iskustvu dosad na izložbi viđenih radova tražim kao da je tu negdje, a ne nalazim ga, kad sam ugledala kameru na stativu s malim monitorom. Na njemu, ispod slojeva akrila, crtež s figurama kojih na površini rada nema. Infracrvenu tehniku Nada Žiljak izlaže od 2009. (prvi put u šibenskoj Galeriji sv. Krševana), a izrasla je iz istraživanja njezina supruga Vilka Žiljka o ponašanju pigmenata u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra. Gornji sloj gleda se okom, donji kamerom, pa se na pitanje kamo je nestala figuracija Nade Žiljak ovdje odgovara doslovno. Infracrvena kamera i mogućnost da je sami okrećete od slike do slike doista je nesvakidašnje izložbeno iskustvo! Osma soba, s akvarelima iz 1994. poput Vjetrovitog i Skrivenih od pogleda također nas navodi da pogledom tražimo likove, no ovaj put oni jesu tu, samo ih treba pronaći skrivene najčešće među vlatima.
Deveta soba recentnih tuševa (2021–2025), s najtanjom linijom dosad, potezima lovi naizgled neulovljive motive, primjerice Tišinu (2021) i Sreću (2023). Vitrine u hodniku s ilustriranim knjigama i arcima poštanskih maraka otvaraju pogled prema desetoj, reprezentativnoj sobi koja okuplja velike formate iz svih razdoblja, od Ždrebeta (1996) do dvometarskih tamnih akrila iz 2023. Jedanaesta opet uključuje infracrvenu kameru, pred uspravnim platnima od 160 centimetara poput ovogodišnjeg Neistraženog prostranstva, a dvanaesta djeluje kao manifest. Tu izložba još jednom slovka umjetničine teme i ljubavnih je, kada se sve zbroje, najviše. Na kraju izložbe, uz Kinertovu pjesmu Horizonti uzmiču, izloženo je umjetničino istoimeno ulje iz 1993. godine.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak