JOSIP ČEKOLJ, RUKOVET NOĆNIH PUTOVANJA
Nova zbirka pjesama Josipa Čekolja Rukovet noćnih putovanja kartografija je noćnoga bdijenja, vrludanje intimnim i imaginativnim prostorima djetinjstva i mladosti koje vodi u istraživanje te razumijevanje vlastitoga sebstva. Čekoljeve su pjesme narativno-lirske etide sačinjene od podužih stihova koji mogu funkcionirati kao pjesme-minijature i stajati samostalno; nekad su poput sentencija, nekad poput zvukovnih sekvenci, nekad poput molitvenih vapaja. Dvadeset i dva nenaslovljena teksta slijede vlastitu tematsko-motivsku logiku i asocijativnost djelujući poput višestruko šifrirane struje svijesti. Nije pritom riječ samo o metaforičkome zabašurivanju teksta, nego i o neuobičajenoj strukturi pjesama – prve riječi svakoga stiha unutar pjesme predstavljaju prvu rečenicu određenoga romana koji, možemo naslutiti, čini značajno mjesto u autorovoj lektiri. Riječi su iz drugih književnih djela tako odredile ritam i dah Čekoljevih hibridnih zapisa, no pitanje je bismo li uopće prepoznali akrostihove da to nije navedeno na poleđini knjige. Naime, Čekoljeve su pjesme i bez akrostihova slojeviti, razliveni tekstovi, čiji reci djeluju istovremeno i nesputano i artificijelno, i nedohvatljivo i prohodno, međusobno spojivo i nespojivo.

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2025.
Iako akrostihovi nisu nužni za užitak u estetici Čekoljevih pjesama, čini mi se da nisu zanemarivi u tumačenju tekstova, a posebice u razumijevanju poetičkoga koncepta knjige. Naime, ako prepoznamo roman iz kojega dolazi rečenica, poznavanje radnje i likova navedenoga djela može usmjeriti i nadograditi naše tumačenje teksta. Primjerice, četvrta pjesma sadrži prvu rečenicu iz Velikih očekivanja Charlesa Dickensa, što nam pomaže u razumijevanju lika koji se pojavljuje u pjesmi (Pip ili Phillip) te nam pomaže shvatiti što to ustvari zaokuplja Čekoljev lirski subjekt. Također, romani koji se pojavljuju kao gotovo nevidljiva podloga Rukoveta predstavljaju većinom romane za djecu i mlade, Bildungsromane ili Antibildungsromane, te donose priče o odrastanju, o napuštanju doma i prekoračenju granica, o neuklopljenosti u obitelj, o razočaranju u društvene i intimne odnose te o potraživanju svoga mjesta i uloge u svijetu (Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Waitapu, Pipi Duga Čarapa, Harry Potter, Orlando, U registraturi itd.).
Može se zaključiti kako je Rukovet knjiga o (de)šifriranju vlastitoga djetinjstva, o opraštanju od naivnoga dječjeg pogleda na svijet, o potrazi za ljubavlju i prijateljstvom, o nemogućnosti da se uklopimo u novu sredinu te u njoj pronađemo sreću i prisnost kojoj smo se nadali, o očekivanjima i razočaranjima, kao i o tome koje značenje mogu knjige i knjiški likovi imati u nečijemu životu. Neki su od važnijih, provodnih motiva u knjizi zelena boja, ključ, kuća i šuma, što simbolizira djetinjstvo i dom, upućujući na prisjećanje i napuštanje korijena te opraštanje od doba nevinosti i naivnosti. Razumijevanje vlastitoga bića kroz navedene se motive umrežuje s tumačenjem teksta – jedno i drugo potražuje ključeve koji će nam „otvoriti priču“, jedno i drugo predstavlja potragu za domom, za „kućom od riječi u kojoj će prebivati obitelj i prijatelji“.
Dakle, Čekoljev Rukovet nije samo metatekstualan, nego je i autoreferencijalan već od prve stranice, kada nam lirski subjekt potiho sugerira: „knjiga nije ni cigla ni crijep“, dok će u dvadesetoj pjesmi nježno zamoliti: „dopusti da izgradim svoju kuću od riječi, u kojoj ima dovoljno mjesta za sve prijatelje / mi smo otac i sin, dijete i roditelj, mi smo majka i sin, dijete i roditelj“. U tih se nekoliko stihova može iščitati zabrinutost mladoga pisca, nemogućnost da se živi od pisanja, ali i bogatstvo života koji izrasta iz knjiga i koji se uz knjige gradi i oplemenjuje, ali i omjerava. Jezik će tako pružiti onu slobodu koja se možda ne nalazi u konkretnome obiteljskom domu i tradiciji, pa će autor sam pribjegavati odvažnim stilskim rješenjima, kao što je započinjanje stihova povratnom zamjenicom se, jer će mu tako naložiti rečenica akrostiha („se češljati svakog jutra treba, se oprati svake večeri treba, se treba se mora se“). Ovdje će se također život podvrgnuti ritmu pročitanih tekstova, s jedne strane, dok će se, s druge strane, na zanimljiv način staviti naglasak na sebstvo, na važnost lica, onoga koje govori i koje se zrcali upravo u pročitanim knjigama.
Težište je, dakle, prije svega na stanju svijesti lirskoga protagonista, čiji će glas u zadnjoj pjesmi više puta osviješteno ponoviti: „Stojim nad vlastitim tijelom kao blago, drhtavo sunce“. Opravdana je pritom svaka fragmentarnost, introspekcija i asocijativna povezanost jer Rukovet dosljedno a nenametljivo naglasak stavlja na subjektivnost i slobodu. U bujici riječi pritom dodatno iskaču pjesnički gradijenti, poput eufonije stihova i rafinirana izbora riječi, kao što je to u stihovima „majke zabrinuto zure u pločice plakate planere plijesan plamen pjesan“ ili „valja iskati iskre koje stvaraju požare“, ili igre obrtanja kao što je sljedeća: „je li priča zaključana u obitelji ili je obitelj zaključana u priči, kako obiti obitavalište obitelji?“ Čekolj se također poigrava riječima iz različitih stilskih registara, poput parova kuća/hiža, porodica/obitelj, iskati/tražiti, što je svakako dobrodošlo i odlično uklopljeno u poetiku Rukoveta te bih jedino voljela da je takvoga diferenciranja bilo još i više.
Rukovet noćnih putovanja završava stihovima „života ima u meni koliko u tebi / života ima u tebi koliko u meni“, gnomom koja zaokružuje sve Čekoljeve etide predstavljajući konačan zaključak, poentu, smiraj, svjetlo. Nije li upravo navedena uzajamnost – davanje, uzimanje, prepoznavanje – suština svakoga čitanja, odnosno svakoga dijaloga? Čekoljevi su intertekstualni postupci nenametljivi i skroviti jer njegov tekst počiva na spoznaji da je važna upravo ona rezonanca koja će se ostvariti prilikom čitanja, što, naposljetku, ovisi i o tome kakav će čitatelj u ruke primiti tekst te što će u njemu pronaći. Spoznaja da nikomu ne treba polagati račune utkana je u svaki postupak Rukoveta, koji su konceptualno promišljeno djelo koje ideja ne ograničava, već ga navodnjava virtuozitetom i istančanim poetskim mogućnostima.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak