IN MEMORIAM: MATE MIŠO KOVAČ (1941–2026)
Spletom tragičnih okolnosti glazbenu i životnu pozornicu gotovo su istovremeno napustila dvojica imenjaka oprečnih naravi i različitih značaja: Mišo Kovač i Mišo Hrnjak. I dok će potonji – basist i jedna trećina izvorne postave Azre – zauvijek ostati upamćen kao tih, skroman i nezaobilazan sukreator izvornog zagrebačkog novog vala s prijelaza sedamdesetih na osamdesete, Kovačeva je priča, naravno, mnogo sveobuhvatnija. Ne samo iz glazbenog aspekta.
Više od pola stoljeća Mate Mišo Kovač bio je simbol jedne epohalno uspješne glazbene karijere, mjerljive svim dostupnim statističkim alatima i rekordnim diskografskim postignućima. Međutim, to je samo jedan, površinski sloj uvažimo li suhu činjenicu da to zvučno ime, Mišo, označava vjerojatno najzačudniju estradnu pojavu na ovim prostorima. U velikoj zlatnoj knjizi domaće diskografije Kovač zauzima posve izdvojenu, gotovo povlaštenu poziciju. Nesumnjivo se radi o društvenome i kulturnom fenomenu koji se ne ogleda toliko u umjetničkoj viziji i vokalnim bravurama (u striktno tehničkome smislu pojma), koliko u magnetizmu kojim je privlačio masovnu publiku, a također i o nekoj vrsti emocionalnog realizma kojemu je malo tko mogao odoljeti. Obožavati Mišu podsjećalo je na religijski zanos.

Mišo Kovač bio je društveni i kulturni fenomen koji je magnetizmom privlačio masovnu publiku / Snimio Nel Pavletić / PIXSELL
Naravno, fenomeni i osobnosti ovakvoga kalibra ne nastaju iznenada, ni iz čega, preko noći. Rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku, gradu koji je domaćoj kulturi dao niz velikih imena – no sudeći prema interesima u djetinjstvu, malo je tko mogao predvidjeti da će radoznali klinac, isprva maštajući o uobičajenim stvarima kao što su Hajduk, NK Šibenik i nogomet općenito, krenuti mnogo riskantnijim, pjevačkim putem. Čini se da se odluka rodila nakon što je Mišo rekao sudbonosno „da“ opusu Elvisa Presleyja s jedne, te stvaralaštvu lokalnog boema i pjevača Ljube Lučeva s druge strane, premda je posve izvjesno da bi Kovač prije ili poslije završio pred publikom bez obzira na specifične utjecaje. Spomenimo i to da je stekao i ponešto formalnog obrazovanja – završio je srednju industrijsku školu i tapetarski zanat, no sve ga je vodilo mikrofonu.
Pjevački dar razotkriva najprije na karlovačkom natjecanju talenata, a nakon što ga je 1964. zapazio Pero Gotovac, sklapa ugovor s Jugotonom. Za početak je prepjevao standard Rayja Charlesa I Can’t Stop Loving You (Ne mogu prestati da te volim), a uspjeh prve singlice proizveo je lančanu reakciju: uslijedio je nastup na splitskim Melodijama Jadrana, pa još nekoliko zapaženih prepjeva uključujući Crying Time, te globalni hit Scotta McKenzieja San Francisco. S pjesmom Više se nećeš vratiti osvaja prvu nagradu na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone i počinje suradnju s mladim skladateljem Đorđem Novkovićem koja se, kad se sve zbroji i oduzme, pokazala izvrsnim potezom. Kovač nikada nije bio čovjek albuma nego upečatljiv interpretator pojedinačnih skladbi i premda ih nije pisao sam, isporučivao ih je uz poseban sentiment, kao da je riječ o njegovim životnim ispovijedima. Oko sebe je okupljao prvu ligu ondašnjih autorskih imena, pa će, recimo, Stjepan Mihaljinec na stihove Drage Britvića potpisati prijelomnu Proplakat će zora s kojom je Kovač na Splitu 1971. jednostavno pomeo konkurenciju.
Sa Zdenkom Runjićem priču je podignuo na novu razinu – pjesma Ja ne mogu drugo nego da je ljubim iz 1975. s vremenom je nadrasla izvorni ljubavni kontekst, ušla na poljudske tribine i transformirala se u neslužbenu navijačku himnu. Desetljećima kasnije snimio je i službenu navijačku verziju refrena, no tada je već bilo jasno da su njegove melodije postale dio općeg folklora i identiteta Dalmacije. Ako je dalmatinski glazbeni univerzum teško zamisliti bez njegova tri velika stupa – Arsena Dedića, Olivera Dragojevića i Miše Kovača – njihove je opuse moguće tumačiti kao tri posve različita rukopisa istog podneblja. Tamo gdje je njegov sugrađanin Arsen nudio profinjenu poetsku odmjerenost s dozom ironije, a Oliver jazzom i bluesom natopljenu interpretaciju splitske melankolije, Mišo se afirmirao kao kralj populističkog zanosa i rekordnih naklada. Izbjegavajući kompleksna aranžmanska rješenja i suvišne tekstualne metafore, bez zadrške se bacio masama u zagrljaj i ondje ostao do posljednjega takta.
Voljeli su ga svi osim poklonika rocka, no ako postoji jedna Mišina izvedba koju mu priznaju i najtvrdokorniji „urbani“ oponenti, to je himnična balada Ostala si uvijek ista koja je, od izlaska 1975. nadalje, najuspješnije premošćivala sve generacijske „nesporazume“ i estetske podjele. Postao je superzvijezda veća od života. Osamdesetih, kad mu je karijera dosegnula apsolutni zenit, nizale su se rasprodane turneje i bestseleri kao što je amblematski LP Dalmacija u mom oku, album koji bi se mogao smatrati simboličnim povratkom kući s obzirom na činjenicu da je plod suradnje dvojice Šibenčana, skladatelja Dušana Šarca i tekstopisca Krste Jurasa.
Ratne 1992. Kovač je doživio gubitak od kojeg se, prema vlastitom priznanju, nikada nije u potpunosti oporavio – pod nerazjašnjenim okolnostima smrtno je stradao njegov šesnaestogodišnji sin Edi. Tragedija ga je gurnula na teren teške depresije i autodestrukcije, pa će povratnički nastup na Poljudu 1993, pod nazivom Noć svijeća, biti svojevrsni kolektivni čin solidarnosti publike koja je osjetila potrebu prigrliti posustalog idola. U jesen života postat će živi spomenik vlastitoj prošlosti, a odana publika, zbog koje je živio, u tom je razdoblju velikodušno zanemarivala svaku vokalnu nesavršenost – dovoljno je bilo to što onaj koji je davno opjevao njihove jade, zavičaje i tuge, i dalje stoji pred njima. No ako neke pjesme doista traju vječno, autori i izvođači neminovno odlaze. Razlika je samo u tome što se odlaskom Miše Kovača zatvara jedno veliko i neponovljivo poglavlje domaće diskografije. Ili, parafrazirajući Elvisa: 20 milijuna kupaca Mišinih ploča ne može biti u krivu, zar ne?
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak