Vijenac 852

Književnost

DONOSIMO ULOMAK IZ ROMANA TIJELO DAVIDA SZALAYA, POSEBNOG GOSTA OVOGODIŠNJEG INTERLIBERA, KOJI ĆE USKORO OBJAVITI IZDAVAČKA KUĆA SANDORF U PRIJEVODU HANE SAMARŽIJA

 

David Szalay, Tijelo

David Szalay rođen je 1974. u Montrealu, odrastao je u Bejrutu i Londonu, školovao se na Oxfordu, a trenutno živi u Beču. Pisao je radiodrame za BBC, a kratke priče objavljivao je u The Paris Review, Harper’s i drugdje. Književni časopis Granta uvrstio ga je 2013. na popis najboljih mladih britanskih romanopisaca. Autor je zbirke kratkih priča Turbulence te romana London and the South-East, The Innocent, Spring i All That Man Is, koji je 2020. u prijevodu Dinka Telećana pod naslovom Sve što muško jest objavila nakladnička kuća Sandorf. Taj je roman 2016. bio nominiran za Man Booker Prize, a tu je prestižnu nagradu Szalay osvojio 2025. za roman Flesh, koji će u prijevodu Hane Samaržija uskoro objaviti Sandorf. Za čitatelje Vijenca ekskluzivno donosimo ulomak iz romana ususret gostovanju Davida Szalaya na Interliberu 11. studenoga u 18 sati u Paviljonu 7.

Roman Tijelo, preveden na tridesetak jezika, prati život glavnog junaka Istvána, od njegove adolescencije u Mađarskoj (gdje kao petnaestogodišnjak ulazi u tajnu aferu sa starijom susjedom), preko vojske, pa sve do Londona i svijeta bogatih. Priča je to koja postavlja duboka pitanja o pokretačkim silama života: o tome što život čini vrijednim življenja, a što ga uništava.   

 *

Nakon nekoliko dana, muškarac ga nazove. Isprva nema pojma tko je to. Čuje samo glas koji govori: „Jesam li dobio Istvána?“

Kaže mu da jest.

„Ja sam onaj jadnik kojeg ste neku večeri spasili od umorstva“, kaže muškarac.

„Ah, da“, kaže István. Nije siguran što bi drugo rekao. „Kako ste?“ upita ga.

„Kažu mi da ću preživjeti.“

„Okej.“

„Ma ne, dobro sam“, kaže muškarac. „Želio sam vam zahvaliti.“

„Nema razloga“, kaže István.

Nasred ulice je. Bučno je, mnogo ljudi hoda u svim smjerovima i ne uspijeva čuti što muškarac govori. „Oprostite“, kaže mu. „Možete li to ponoviti?“

„Htjeli bismo vas pozvati na večeru“, kaže muškarac.

„Na večeru?“

„Da.“

„Okej je“, István kaže i počne žaliti što se odlučio javiti nepoznatom broju.

Doduše, muškarac je prilično uporan i István na koncu prihvati poziv.

Kada muškarac večeru predloži u petak, István mu kaže da radi petkom.

„Radim i subotom“, kaže mu.

Prestao je hodati. Nalazi se na pješačkom dijelu High Roada, ispred trgovine cipelama.

„Nedjelja?“ kaže kada ga muškarac upita koji bi mu dan odgovarao. „Ili ponedjeljak?“

Slože se oko ponedjeljka, u sedam navečer.

„Imate li ženu?“ muškarac ga upita. „Ili djevojku?“

„Ne“, kaže István.

„Onda dovedite samo sebe“, muškarac mu kaže.

U ponedjeljak navečer uđe u podzemnu. Od Gants Hilla ima dvadeset stanica. U vlaku provede gotovo sat vremena.

Na pločniku ispred stanice Holland Park, pogleda svoj džepnu kartu Londona. Malo se pomuči sa snalaženjem i nekoliko puta pogrešno skrene, no na koncu pronađe mjesto. Radi se o golemoj stambenoj zgradi od crvene cigle. Zauzima čitavu ulicu. Suštinski i jest čitava ulica. Iznad svakog ulaza, brojevi stanova do kojih dovodi otisnuti su na staklu. Pronađe ispravni broj i pritisne zvonce, malu mjedenu tipku.

„Uđite!“ glas kaže prije nego što uopće stigne objasniti tko je, pa tihim predvorjem prošeće prema dizalu.

Dizalo se polako i tiho uspinje. Obloženo je drvom i tamnomodrim tepihom, jednakim kakav se nalazio u predvorju. Ima i vanjska vrata od lakiranog drva koja sami odgurujete kada stignete na željeni kat. Treba mu časak da shvati da ih mora gurnuti, a potom se nađe na katu s vratima nekoliko stanova, od kojih su jedna otvorena.

Muškarac stoji na dovratku i vjerojatno ima šezdesetak godina.

Zdepast i onizak, smiješi se i odiše snažnim mirisom skupog parfema. „Istváne“, on kaže.

„Bok“, kaže István.

„Ja sam Mervyn“, muškarac se predstavi.

István kimne.

„Uđite“, muškarac mu kaže. Na licu još uvijek ima žućkaste tragove modrica.

U predvorju Istvána upita može li mu odložiti jaknu. Kada to učini, stanom ga povede u dnevni boravak, gdje mu ponudi da sjedne.

István sjedne na jedan od dva kauča položena jedan nasuprot drugome nasred sobe.

Televizor je uključen na kanalu koji prenosi nešto nalik golfu.

Muškarac ga upita želi li piće.

„Može, hvala“, kaže István.

„Ja pijem džin-tonik“, kaže muškarac. „Hoće li to biti u redu?“

„Može, hvala“, István opet kaže.

„Sjajno“, muškarac kaže i okrene se nekakvom pladnju s pićima.

István osluškuje zveckanje leda u čašama i val pljeska s televizora, kada neki golfer nešto uspješno učini.

„Pratite golf?“ muškarac upita, još uvijek leđima okrenut Istvánu.

„Ne“, kaže István.

„Ne?“, ponovi muškarac. Neki detalj na njemu, István pomisli, baš i ne pristaje ovakvom prostoru – sa slikama na zidovima, policama punima knjiga i uglačanim površinama s uokvirenim fotografijama i sličnim stvarima.

Muškarac mu se okrene držeći pića. „Pošteno“, kaže i jednu čašu pruži Istvánu.

Kada mu je preda, uzme daljinski upravljač i utiša televizor. Potom sjedne na kauč nasuprot njemu. „Dakle“, kaže mu. „Živio.“

„Živio“, ponovi István.

Kušaju svoja pića. Vrlo su jaka.

Unatoč tome, muškarac ga upita je li njegovo piće dovoljno jako.

István samo kimne.

„Ne vidim zašto bi netko miješao džin-tonik u kojem ne možeš ni okusiti džin“, muškarac kaže.

„Da.“

Istvánov pogled odluta prema televizoru koji još uvijek prikazuje nijeme slike.

„Memorial“, muškarac kaže kada zamijeti njegov pogled.

„Da?“

„Turnir Memorial. U Americi. U Muirfieldu.“

„Okej.“

„Znate tko je to?“ muškarac ga upita kada nijemi televizor prikaže krupni plan.

„Tiger Woods“, kaže István.

„Da.“

Obojica sada gledaju ekran.

„Fenomenalan igrač“, kaže muškarac.

„Da“, kaže István.

Par minuta gledaju golf, dok mu muškarac tumači tko su igrači i što se događa, a István ispija svoj džin-tonik i pretvara se da ga to zanima.

„Čime se bavite?“ muškarac ga najednom i neočekivano upita.

„Čime se bavim?“

Muškarac kimne i svoje piće prinese ustima.

„Kao, posao?“

„Da.“

„Recimo... zaštitom?“ kaže István, nesiguran kako se izraziti.

„Ah, da?“

„Takve stvari.“

„To me ne čudi“, kaže muškarac. „Zbog načina kako ste one večeri bez straha uskočili. Bili ste pravi heroj.“

„Pa dobro.“

„Ozbiljno.“

„Hvala“, kaže István.

„Hvala vama.“

Nastupi časak blage neugode.

„Naravno“, kaže István.

„Onda, što točno radite?“ muškarac ga upita i nasloni se, slobodnu ruku u kojoj ne drži piće pružajući uzduž naslona kauča. „Kakav posao?“

„Uglavnom kao izbacivač.“

„Okej.“

„Znate već.“

„Da, znam“, muškarac kaže, kao da je to doista nešto o čemu posjeduje vrlo posebno znanje.

„Da?“

„Naravno. Gdje radite?“

„Trenutno u jednom lokalu u Sohou“, kaže István.

Muškarac se nasmiješi. „Kako je tamo?“

„Okej je.“

„Kakav je to lokal?“

„To je… znate već.“ István nije siguran kako ga opisati.

„Striptiz?“ muškarac predloži.

„Nešto slično. Znate već. Ples oko šipke. Što već.“

„Naravno.“

„Privatni plesovi.“

„Da.“

„To baš i nije za mene“, kaže István.

„Ne?“ Doima se kao da muškarca to osobito zanima i István donekle požali što je to rekao, ako je time ostavio pogrešan dojam.

„Samo nije moja stvar.“

„Okej.“

„Nemam ništa protiv toga.“

„Ne“, složi se muškarac.

„Ako ljudi to vole…“

„Ljudi to vole.“

„Naravno. Okej je“, kaže István.

„O kojem lokalu zapravo govorite?“

István mu kaže ime lokala.

„Ah, da.“

„Znate ga?“

„Baš i ne.“

„Okej je“, opet kaže István.

„Znam za njega“, kaže muškarac.

István otpije još jedan gutljaj svojeg pića.

Muškarac mu kaže da vodi privatnu zaštitarsku tvrtku i da bi mu, ako je zainteresiran, možda mogao pronaći posao. „Možda neki zanimljiviji posao od ovoga što sada radite.“

„Ah, da?“

„Možda.“

István pričeka da mu kaže nešto više o tome.

To se ne dogodi.

Iznova se okrenu gledanju golfa i muškarac, dok zaslon tijekom stanke prikazuje vjetrene nabore na površini jezera, potom upita, „Odakle ste, Istváne? Zovete se István, je li?“

„Da.“

„Odakle ste?“

„Iz Mađarske.“

„Kako je ondje živjeti?“

István nije siguran što reći. Nije siguran kakav odgovor muškarac traži. Kaže isto što obično kaže kada ga ljudi to pitaju: „Okej je.“

„Često idete doma?“

„Katkad.“

„Posjetiti obitelj?“

„Da.“

„Mora da vam nedostaje“, kaže muškarac.

„Da. Katkad.“

„Koliko ste dugo ovdje?“

„U Londonu?“

„Da.“

„Dvije godine“, kaže István. „Oko dvije godine.“

„Sviđa vam se?“

„Da.“

Na kraju hodnika čuje se kako netko ulazi u stan – otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata te zveckanje ključeva.

„Moja supruga“, objasni muškarac. Naizgled nehotičnom i neurotičnom gestom rukom prijeđe preko svoje svilenkaste, valovite kose. Ili skupljenim dlanom barem dodirne rubove lubanje. Njegovu kosu, nekoć očito tamnu, a sada poglavito srebrn­kastu, zapravo ne treba zaglađivati.

Njegova se supruga pojavi časak kasnije, odjevena kao da se vraća iz ureda.

„Ovo je István“, kaže muškarac.

István ustane da se rukuju.

Njegova je supruga visoka, možda čak i malo viša od svog pomalo zdepastog muža.

Jedu za stolom u prostranoj kuhinji. Naručili su dostavu hrane, indijsku. Piju crno vino. Iznova prolaze kroz ista pitanja, samo što ih sada postavlja muškarčeva supruga.

Odakle István potječe.

Koliko je dugo u Londonu.

Sviđa li mu se ovdje.

Muškarac većinu razgovora očigledno rado prepušta svojoj supruzi.

Jede polako i metodično. Male količine hrane iz aluminijskih posuda nasred stola poslužuje na svoj tanjur, pa ih potom jednako polako i metodično prenosi u usta.

„Nego, gdje vi živite?“ njegova žena upita Istvána.

„U Ilfordu“, kaže István.

„Slabo ga poznajem“, ona kaže kao da bi ga zapravo mogla poznavati, kao da je činjenica što i ona ondje ne živi puka slučajnost. „Kakav je?“

„U redu je“, kaže István.

Ona čeka da kaže nešto više.

„Znate već“, on kaže.

Ona odmahne glavom.

„Prilično je miješan“, on kaže.

„Miješan?“

„Da.“

„Kako ste ondje završili?“ ona ga upita.

„Poznavao sam neke ljude. Ljude koji su ondje već živjeli.“

„Mađare?“

„Da.“

Ona ga upita ima li vlastiti stan.

Objasni joj da živi u kući koju dijeli s podosta drugih ljudi.

Muškarac upita smije li pojesti preostali aloo gobi. Njegova supruga kaže da nema ništa protiv, a muškarčeve se oči okrenu Istvánu, koji kaže: „Da.“

Muškarac ostatak aloo gobija žlicom prebaci na svoj tanjur.

„Stvarno je dobro“, István kaže, misleći na hranu.

„Jest, nije li?“ kaže muškarac. „Restoran Royal Tandoori. Indijska hrana starog kova. Ondje su već sto godina.“

Svima dolije još vina.

Njegova supruga zatraži da István opiše što se dogodilo one noći kada je spasio njezina muža.

István to pokuša učiniti.

Kaže da se, kao i obično, vraćao kući s posla i primijetio neko komešanje u uličici.

„Onoj kraj Foylesa“, dobaci njezin muž. „Znaš već.“

Ona kimne, i dalje gledajući Istvána.

„Tako da“, kaže István. „Vidio sam da se nešto događa i otišao vidjeti o čemu se radi. To je sve.“

„Znači, otjerali ste ih?“ ona upita.

„Zdimili su čim su ga vidjeli“, kaže muškarac.

„Tako nešto“, složi se István.

Nitko ne objasni što je muškarac ondje radio u četiri ujutro, a István ne pita.

Ode doma oko deset sati.

Muškarac ga isprati do vrata. Dok István navlači svoju jaknu, opet spomene mogućnost da mu pronađe neki posao preko agencije, kojom navodno upravlja. „Doista me nazovite ako budete zainteresirani“, kaže i potapša Istvána po ramenu.

„Da, okej“, kaže István.

Muškarac stoji na otvorenom dovratku dok István čeka dizalo.

Dizalo stigne nakon tridesetak sekundi, a István ondje samo stoji dok ga muškarac promatra s dovratka.

„Čuvajte se“, muškarac kaže kada dizalo napokon stigne.

Trči oko Wanstead Flatsa. Trčkara na mjestu dok čeka na semaforu Aldersbrook Roada, a potom napravi čitav krug oko Flatsa, otvorenih usta i pogleda usmjerenog ispred sebe. Završava na dnu stepeništa pješačkog mosta preko North Circulara. Zajapuren i znojav, na mostu stoji iznad šest prometnih traka. Suton je i automobili imaju upaljena svjetla. Kući šeće jednoličnim ulicama međusobno sraslih kuća. To nije onakav život kakav je zamišljao kada se ovdje doselio. Isprva je bilo prilično zabavno – ili je barem bilo novo i drugačije. Mogao je osjetiti da ovdje počinje iznova, što je želio. Doduše, nije zamišljao da će nakon dvije godine još uvijek ovako živjeti. Dijeliti kućicu s još pola tuceta ljudi. Čitavu noć slušati kako mu vlakovi prolaze pokraj prozora. Raditi pedeset sati tjedno i krajem mjeseca svejedno ostajati bez novca, bez ikakve nade izuzev ponavljanja istoga.

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak