GEORGES BIZET, CARMEN, HNK U ZAGREBU, PREMIJERA 23. LISTOPADA
Nije lako postaviti Carmen jer riječ je o jednoj od najizvođenijih, ako ne i najizvođenijoj operi na svijetu čije hitove „pjevaju i vrapci na grani“. Svi misle da o njoj znaju sve, da su čuli bolje i znaju koji je idealan stil, boja i frazirung. Činjenica jest da je uzavrela Romkinja slobodarskih pogleda na ljubav i život jedna od najprivlačnijih opernih uloga ne samo publici nego i svakoj opernoj umjetnici, bila ona altistica, mezzosopranistica ili čak sopranistica, pa nije rijetkost da je ulogu izvodila i velika Maria Callas, doduše samo za studijsko snimanje. U našim je okvirima nenadmašna ostala prva hrvatska operna nacionalna prvakinja Ruža Pospiš Baldani koja je svojedobno kao predivna Carmen poharala najveće scene svijeta, dočekavši na vrhu karijere stogodišnjicu praizvedbe djela iz 1875. u pariškoj Opéri Comique, koja je temom te statusom i ponašanjem naslovne junakinje šokirala tadašnju publiku. Iako je do danas prošla 151 godina (lani je svijet slavio 150. obljetnicu), i danas bi naše tradicionalno patrijarhalno društvo neku modernu Carmen vrlo lako izopćilo kao neprihvatljiv faktor, zbog čega se taj Bizetov operni hit može postaviti u bilo koje vrijeme. Najnovijom se produkcijom naslova zagrebačkom HNK posrećilo, iako je povijesno gledano pod rednim brojem 13.

Posebnu atrakciju među izvođačima nove zagrebačke Carmen čine najmlađi sudionici,
članovi Dječjeg opernog zbora Zvjezdice
Glazba i priča zanimljivi su i „žmirećki“, kako smo to doživjeli na prethodnim dvjema produkcijama višestruko osakaćenih uprizorenja kojima je rijetko tko bio zadovoljan, ali ako to prati i scenski prikaz, doživljaj je potpuniji. Intendantica Iva Hraste Sočo u svojem mandatu igra na sigurnu kartu i operni repertoar mahom povjerava provjerenim autoritetima tradicionalne estetike čitanja libreta, uz raskošnu scenografiju i kostime. Kako je to vrlo uspješno učinio prije točno dvije sezone s uprizorenjem Verdijeva Rigoletta, tako je i Carmen talijanski redatelj Pier Francesco Maestrini smjestio u prostorno autentični ambijent svog redovitog scenografskog suradnika Juana Guillerma Nove. On kao Andalužanin dobro zna kako izgledaju tradicionalne krčme u Sevilli, planinske vrleti Navarre ili trgovi oko koridskih arena, a autentične lokacije upotpunjava prikazom tvornice u stilu željezničkih stanica ispred koje Don Joséa smješta na motor kao rekvizit koji nam govori da smo otprilike u 50-im godinama prošloga stoljeća, u vrijeme procvata holivudske filmske industrije.
Filmičnost se potom odražava u radu talijanske kostimografkinje Cristine Aceti, skladnije u vojničkim odorama i stiliziranom španjolskom folkloru, nego u nezgrapnim sirotinjskim opravama cigarreras (radnica povijesne Kraljevske tvornice duhana u Sevilli) i krijumčara u zbjegu iz trećeg čina. Pokreti plesača i pjevača na sceni stapaju se u jednu cjelinu usmjereni znalačkim uputama španjolske koreografkinje Matilde Rubio koja ih je podučila pravilnim posturama tijela i kružnim pokretima uzdignutih ruku. Istina jest da bi profesionalni plesači, članovi zagrebačkog Baleta, mogli malo više vježbati uigranost pokreta i pljeskanja, jer se čini da im flamenco stil nije blizak, nisu ga stigli usavršiti. No, do savršenstva je maestro Pier Giorgio Morandi doveo glazbenu izvedbu, probravši vrhunsku dvostruku podjelu i pripremivši orkestar zagrebačke Opere. Zbor koji je uvježbao Luka Vukšić donio je srčanost i energiju masovnim prizorima kojih ima u svakom činu, sjajno su svi glumili, a posebnu atrakciju među njima čine najmlađi sudionici, članovi Dječjeg opernog zbora Zvjezdice koje su pripremile Dijana Rogulja Deltin i Marija Anđela Biondić. Nevjerojatno kako ta djeca uživljeno prate radnju i aktivno sudjeluju u svim detaljima drame, uz besprijekornu izvedbu poznatog Zbora uličnog dječaka u prvome činu ili pozdrava toreadorove povorke na samom kraju opere.
Redateljski sve proizlazi iz glazbene podloge i psihološke drame svakog lika za sebe, pri čemu je Don José prikazan kao poludjeli psihopat koji svoju dragu ne probija nožem, nego je dokrajči udarcem cigle u glavu. Ta će završna scena brutalnošću dodatno šokirati publiku koja ionako očekuje ubojstvo na kraju. Rijetkost je na svjetskoj razini da jedna operna kuća u svojem sastavu ima čak dvije izvrsne Carmen, umjetnice tek naizgled istog mezzosopranskog faha, ali potpuno različitog profila i karaktera. I Sofija Petrović i Emilia Rukavina, obje novopečene zagrebačke prvakinje, punokrvno glasovno i scenski ispunjavaju sve zahtjeve kompleksne naslovne uloge, u slučaju tenora u ulozi Don Joséa emocije su na strani našeg mladog debitanta Roka Radovana u odnosu na iskusnog, ali vrlo suzdržanog gostujućeg Talijana Giorgia Berrugija, dok je Darija Auguštan kao Micaëla lirizmom i legatom apsolutno utjelovljenje svetice na sceni, premda ni Marija Kuhar Šoša čistim sopranskim kristalima ne zaostaje u drugoj podjeli. Fine su zapjeve svoje male, ali moćne uloge Escamilla pripremila dva izvrsna baritona – Leon Košavić i Ljubomir Puškarić, pletući finu mrežu glasova među kojima je mnogo mladih umjetnika, potencijalnih budućih prvaka zagrebačke Opere.
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak