Predstavljanje knjige Od Ž do A ili Kako nisam osvojila Wimbledon Branke Kamenski, Matica hrvatska, 19. listopada
„Knjige među svojim stranicama skrivaju mirise koji nas iznenada podsjete na prošla vremena, čuvaju uspomene i tajne, a kadšto iz njih ispadne i neki osušeni cvijetak ili zagonetna poruka“, napisala je novinska i televizijska urednica Branka Kamenski u uvodnom tekstu svoje knjige Od Ž do A ili Kako nisam osvojila Wimbledon, koja je predstavljena u Matici hrvatskoj 19. listopada. U pogovoru knjige novinar Nenad Ivanković piše: „Ovo bi se djelo moglo opisati i kao knjiga o životu, o smrti (doslovno i u prenesenom smislu) i svakako kao knjiga o pamćenju.“

Dubravka Oraić Tolić, Milana Vuković Runjić, Branka Kamenski i Ratko Cvetnić na predstavljanju knjige u MH / Snimio Josip Regović / PIXSELL
U 30-ak kratkih poglavlja, postupkom obrnute abecede koja ovdje počinje slovom Ž, autorica uz svako slovo upisuje tekst o svojim likovima, suradnicima, događajima, mislima, osjećajima, anegdotama, životu. Prvi je sjećanje na Žarka i Željanu, prerano umrle prijatelje iz djetinjstva. Žarko je imao 6 godina, Željana 15. „Ne pamtimo od A do Ž, pamtimo različite situacije, kad se vraćamo na nešto, kad nešto zaboravimo, nema tu velike pravilnosti, sjećanje je vrlo slobodno“, ustvrdila je akademkinja Dubravka Oraić Tolić ili Duda Luda, kako je autorica naziva (prema pjesmici koju je za Dubravku svojedobno napisao njezin suprug Benjamin Tolić). Podsjetila je kako je Branka Kamenski široj javnosti poznata kao cijenjena urednica TV emisije Pola ure kulture koja je na Hrvatskoj televiziji emitirana 600 puta. Kako je Branka Kamenski započela novinarsku karijeru u pisanom mediju, riječ joj je ostala važna i na televiziji. Jedan od prvih serijala u emisiji bio je U početku bijaše… rečenica. Akademkinja Oraić Tolić sudjelovala je u tome i nastavila je surađivati s esejima o fenomenima 20. stoljeća.
„Od Ž do A ili Kako nisam osvojila Wimbledon zemljovid je hrvatske kulture toga doba, nije samo autobiografija Branke Kamenski, nego biografija hrvatske kulture posljednjih nekoliko desetljeća“, rekla je književnica Milana Vuković Runjić. Natuknice upozoravaju na čudnovate politike i čudnovate režime, zatvorena vrata, neki se još uvijek ponašaju kao da netko nije podoban, kao da je bolje nešto prešutjeti i ne izlagati se. Branka Kamenski otvorila je prostor svima, mnoge je zvala u emisiju, mnogi su odbili sudjelovati, s mnogima je beskompromisno polemizirala, naglasila je Milana Vuković Runjić.
Tekst pod slovom H posvećen je hrvatskom jeziku, u njemu se vidi koliko je to autorici važna tema. Navela je anegdote, ali i probleme oko tekstova, naprimjer tekst u kojem je bilo previše slova U dok je još kao lektorica radila u Večernjem listu. Osvrćući se na povijesne okolnosti nesklone hrvatskom jeziku, kazala je: „Trebalo je pokrenuti cijeli jedan rat kako bi se iskristaliziralo ono što je popu Martincu bilo jasno još od stoljeća petnaestog – onaj tko ti uzima jezik, uzima ti identitet.“ Citirajući Antuna Šoljana, naglasila je kako samo čovjek koji je svjestan svoje državotvorne opredijeljenosti može biti istinski kozmopolit. Ta rečenica, koliko god zvučala paradoksalno, u potpunosti je točna jer samo ako znamo tko smo i koji je naš kulturni identitet, ako imamo spoznaju da nismo nikakva masa naroda koja se kretala našim područjem, tek onda postajemo kozmopoliti i ravnopravni drugim narodima.
Dugogodišnji autoričin prijatelj akademik Ratko Cvetnić ocijenio je kako je emisija Pola ure kulture emitirana u okvirima postjugoslavenske kulture unutar koje se smatra da hrvatska kultura ne može postojati izvan neke provincijalne i nacionalističke varijante kulture te da bi doista bila kultura, ona mora proći kroz „barokomoru“ jugoslavenske sinteze. Branka je, dakako, pomaknula granice.
U najduljem poglavlju pod slovom P, posvećenome emisiji Pola ure kulture, Branka Kamenski započinje priču imenovanjem svoje prijateljice i kolegice Hloverke Novak Srzić glavnom urednicom Hrvatske televizije i njezinim nagovorom da iz Večernjeg lista prijeđe na HTV. U početku se opirala, potom popustila i krenula s emisijom koja će steći, po mišljenju mnogih, kultni status. Sjećanje na prve televizijske dane obilježeno je autoričinim kritičkim odnosom prema kolegama, posebice pretpostavljenima. Iako je imala osjećaj da su svi protiv nje, ipak je uspjela formirati složnu ekipu suradnika koji su „bili televizijski poželjna akvizicija pa su ih neprestano pokušavali vrbovati za druge emisije“.
Branka Kamenski spominje i svoju borbu za snimanje i emitiranje dokumentaraca o važnim ljudima hrvatskog novinarstva i kulture, Veselku Tenžeri i Antunu Šoljanu. U knjizi je niz slika o važnim osobama u autoričinu životu, koje mogu zainteresirati najšire čitateljstvo. U tim trenucima njezino je pripovijedanje poetično. Primjerice o dvojici Slobodana Novaka; da ih se razlikuje, mlađi je imenu dodao Prosperov. Uz njega autoricu i njezinu generaciju studenata jugoslavistike vežu i odlasci u Hvar, na Dane hvarskog kazališta, pjevanje uz gitaru. Jednako je zanimljiva analiza dvojice hvarskih akademika – dva Tonka – Maroevića i Šoljana. Piše o Društvu hrvatskih književnika u vrijeme kada su se tamo odvijali događaji važni za društveni i kulturni život, kao i o Društvu književnika tadašnje Jugoslavije, apsolventskom putovanju po Rusiji, radnim i turističkim odlascima u Dubrovnik, haškom zatočeniku koji proizvodi vino u zatvoru, djetinjstvu u Gorskom kotaru, Jazovki.
Završni tekst, posvećen inače prvom slovu abecede, odnosi se na autocenzuru. Autorica navodi neke primjere iz svoga novinarskog rada: „Novinarstvo je u vrijeme komunizma bilo neizvjesna profesija, ali ako je i po čemu bilo bolje od današnjeg, bilo je to po pismenosti i talentu da se izbjegnu političke opasnosti. Po tekstovima smo hodali kao po prstima, kao cirkusanti žonglirali smo riječima, baratali smo aluzijama kao stručnjaci za enigmatiku i kao pjesnici se služili metaforama.“
Emisija Pola ure kulture zauzela je najviše stranica u knjizi. „Nije to zbog taštine, nego samo zato što sam s tom emisijom živjela više od dvije trećine svoga života. I sad, kad podvučem crtu, rekla bih da mi je uza sve moje mane, emisija otkrila i jednu vrlinu: da mislim svojom glavom, da ne podilazim, da se ne pokušavam svidjeti ni jednom klanu u kulturi i ni jednoj opciji u politici, baš nikome osim samoj sebi“, zaključuje Branka Kamenski.
Zasebno poglavlje pripada slovu koje nije u hrvatskoj abecedi – W. Wimbledon i ljubav prema tenisu ostali su Brankin san i tiha patnja. Ovo je zanimljiva knjiga koju itekako vrijedi pročitati. A kao što kaže akademik Cvetnić: „Donijet će joj nove simpatizere, ali i učvrstiti stare antipatije.“
852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva
Klikni za povratak