Vijenac 852

Književnost

NOVA PRIJEVODNA POEZIJA

 

Alfredo Villaverde Gil, Naslijeđe

Odabrala i sa španjolskog prepjevala Tuga Tarle

I. PEJZAŽ, POVIJEST I MIT
LA MANCHE

OVI STARI MLINOVI, bez išta  za mljevenje
osim povijesti koju su njihova krila uzburkala,
spavaju svojim valjkastim snom na vrhu brda
poput čuvara prošlosti i tihih stražara
sutrašnjice. To su usnuli divovi u samrtnim grčevima
i čujem iz njihove utrobe sudaranje kamenja,
škripanje drva, taj mukli šum zatajenog zraka
što mi ostavlja miris brašna, besprijekorno sjećanje
na onaj svježe pečeni kruh
na obiteljskom stolu za blagdane.

Oni prošivaju krajolik melankolijom.
Ako sjednem na njihov kameni prag i pažljivo slušam,
čujem zvižduk vjetra među prozorima,
s njegovom glazbom koja pokreće jedra,
budi mlinski kamen, pogoni remenicu sita,
ulijeva životnu krv zemlje u vreće.
I osjećam taj tok života koji nikada ne umire.

 

 

SUTON NA GLAVNOM TRGU TEMBLEQUEA

Na obnaženom torzu ljeta
glasovir neprestano svira.
I njegove note, tvoji versi, u mom uhu
suptilna su glazba ljepote i mira.

Na moju ruku ptica mala sjela,
da bi popila svjetlost moga bila.
Na tvojim usnama gnijezdo je splela
i čudo strasti hrlo objavila.

U sumrak prostran trg se sjaji
i ljubi nebo ponad ponosnih arkada,
pa zajedno plešu dotičuć ti grudi.

Smrt krvari visoko u taji,
dok njezin veo gubi moć i pada.
U tebi sad vječnost sazrijeva i rudi.


GENIJALNI DON MIGUEL
želio je iskazati tebi,
i svim ljudima ove rodne grude,
čast i ponos što je u patnji rodila
tog besmrtnog luđaka, Don Quijote, da bude.

Postao je Sancho, osvrnuo se oko sebe
i vidje glad i tešku muku ljudi,
koji su, usput, vidali dušu
pričama o hrabrim vitezovima;
basnama koje su budile čežnju u njima
i idealnim ljubavima u bolnim grudima.

Danas to promatram iz šačice ovih mjesta
što čuvaju vječnost njegove ostavštine,
izvan onoga što učenjaci i laici
tvrde kao svoje, a što pripada svima,
Jer tako je on odredio, a to je i moja želja.

II. LJUDSKE SUDBINE I EROS

IMAM PRIJATELJA, čije ime spomenuti neću,
skitnicu i koščatog pripovjedača priča
o svim ovim mjestima što ih stari spisi kriju,
il’ se zapleću u razgovore i tajne stoljeća.

Jednoga dana, starost mu pokucala na vrata,
i on, ne trepćući okom, reče: „Uđi, uđi,
jer kao što sam znao stisnuti mladu ženu
ne ispuštajući vreću koju sam nosio na leđima,
tako ću i tebe natjerati da škripiš kostima dok ne osjetiš
da ovdje nemaš mjesta, koliko god upirala.“

I tako on nastavlja, nadmudrujući život.
Samo je još jedno dijete među unucima, iako mu
oči uvijek zasjaju kad prođe lijepa žena,
a jedna ptičica u njegovoj nutrini zapjeva
drevne balade njegova zavičaja.

 

EROS NA MOČVARAMA DAIMIELA

 

Sjaj u vodi. S nebeske visine
sunce sipa svoje zlatokrile strijele,
i one tonu u cvijetu tišine,
dok um kreće na put čežnje smjele.

Moje usne na tvojoj puti od slasti
cjelovi su poput sjajnog stijega,
dok nam svjetlost u polutami bijega
štiti oganj ove uzavrele strasti.

Laki povjetarac sveđ prodire u nas,
zagrljene čvrsto u jedno nas spaja,
i krv nam vrelu u žudnju pretvara.

Proljeće i ljubav, svevremeni ukras
harmonije koja ljepotom osvaja,
koju s tobom dijelim, tiho izgovaram.

 

STIGLA JE IZ HLADNOĆE i trudila se
sakriti svoju mladenačku ljepotu,
posvećujući se isključivo teškom svakodnevnom radu
i obasipajući svoju kćer bezuvjetnom ljubavlju.

On je živio svoje mirno udovištvo bez briga,
posvećen trudu oko zemlje i moru samoće
koje je potpuno preplavilo dom,
dok svaku budućnost nije potopilo.

Jedna zima bez sunca kumovala je njihovom susretu.

U dubini postelje koja je mirisala odsutnošću,
njihove grube ruke, žedne milovanja,
stvarale su čudo u mirisnom zagrljaju tuđe kože,
raspletale su dodire usred drhtaja prvog maženja
i procvjetale utrobe u valovima strasti.
To mu je pomoglo da shvati lakoću materije,
njezinu prozirnost u uzletu spram svjetla nježnosti.

Napokon su zajedno otkrili dubinu ljubavi,
njezinu iscjeljiteljsku moć, njezinu slavu i njezinu utjehu.

III. MISTIKA, DUHOVNOST
I VJEČNOST

JEDINSTVENI KRIST mojih baka i djedova,
simbol boli i iskupljenja,
bdio je nad životom kuće s kamenog zida
dnevne sobe. Bila je to drevna rezbarija
donesena u pobožnosti s druge strane
Atlantika, nasljeđe vjere
utkano u legendu. Moje dječje oči
zaogrnule bi se tugom svaki put kad bi gledale
kako koža drveta stari
pod uspinjućim dimom s ognjišta,
a patina zaustavljenog vremena
prekriva beskrvno tijelo poput pokrova
obožavanja i rituala.

Sada sam ja čuvar
ove relikvije usidrene u dubinama
života koji se ponekad raspleće
u sjećanju na ovaj davni žar.
I u zalazak sunca,
kada povjetarac začara sjećanja
i postojanje blijedi u zagrljaju
ponovno stečenog jučer,
čujem taj otkucaj staroga drveta
što kuca u mojim grudima,
sve dok Božji glas ne odjekne
nad bukom što pokreće
nestalni udes ovog svijeta.

 


NEMA VIŠE NIKOGA
da zvoni
pa čak i leptiri tužno lepršaju
dok ulaze kroz prozor praznoga hrama.
„Kako će svećenik doći kad nas je samo četvero?“,
gunđa devedesetdvogodišnjak Boni,
koji se, za svaki slučaj, boji umrijeti
bez blagoslova dok čisti nadgrobni spomenik
i razgovara s Asunción, koja je davno otišla,
ostavivši ga sirotog bez ljubavi i društva.

Jednoga dana stigao je mladić u odjeći boje šafrana
i zatražio dopuštenje da crkvu pretvori
u mjesto molitve; zapalio je tamjan,
stavio je ogrlicu od cvijeća oko svoga torza
i zlatnu sliku Bude na oltar,
dok su s njegovih usana zvonile molitve.

Sada je Boni naučio razgovarati s Bogom
bez posrednika i mirnije spava,
ali Petra, njegova sestra, prekriži se prolazeći
ispred crkvenog trijema i mrmlja sebi u bradu
da će on gorjeti u paklenom ognju.

 

 

 

 

 

Neraskidiva veza između ljudske prolaznosti
i bezvremenskih prostora

Alfredo Villaverde Gil (1947, Guadalajara, Španjolska) istaknuti je španjolski pjesnik, dramatičar, esejist, putopisac i novinar. Diplomirao je pravo i psihologiju na Sveučilištu Complutense u Madridu. Smatra se jednim od najznačajnijih i najautentičnijih suvremenih književnih glasova regije Castilla-La Mancha, u kojoj je 1995. proglašen i kulturnom ličnošću godine.

Autor je impresivnog opusa od šezdesetak objavljenih knjiga svih književnih žanrova, s posebnim naglaskom na liričnost i književnost putovanja. Njegova su djela prevođena na engleski, francuski, talijanski, ruski, japanski, hindi i srpski jezik. Dobitnik je brojnih prestižnih književnih priznanja, među kojima se ističu Svjetska nagrada za mističnu poeziju „Fernando Rielo“ te ugledne nagrade „Don Quijote“ i „Ciudad de Alcalá“.

Utemeljitelj je i predsjednik cijenjenog književnog udruženja Enjambre. Kao autor, Villaverde Gil osobito cijeni bliske kulturne i umjetničke veze između Španjolske i Hrvatske, stoga njegovo uvrštavanje u hrvatski književni prostor nosi i duboku poruku međusobnog uvažavanja i prijateljstva dvaju naroda.

Ciklus pjesama koji donosimo odabran je iz njegove zbirke Herencia (Naslijeđe, zbirka Erato, izd. AIDEP, 2020). U ovoj zbirci Villaverde Gil aludira na suptilnu i neraskidivu vezu između ljudske prolaznosti i bezvremenskih prostora La Manche. Njegovi stihovi – duboko uronjeni u mistiku, povijesni udes, ali i profinjeni eros – ispisuju intimnu geografiju španjolskih trgova, tihih močvara i usnulih vjetrenjača koje, iako odavno lišene brašna, u sebi još uvijek melju i čuvaju neuništivu ljudsku povijest. (Tuga Tarle)

 

 

Poezija prožeta erosom života koja dotiče lakoću materije i povijesti

U suradnji s Odjelom za međunarodnu suradnju i iseljeništvo MH povremeno ćemo predstaviti, osim stvaralaštva i aktivnosti pripadnika hrvatskog iseljeničkog korpusa, i prijevode djela književnika iz zemalja s kojima Hrvatska održava uspješne kulturne veze.

Ovaj put riječ je o uglednom španjolskom pjesniku Alfredu Villaverdeu Gilu. Njegove pjesme sa španjolskog jezika prevela je ugledna književnica, prevoditeljica i diplomatkinja u mirovini Tuga Tarle.

Pjesme Villaverdea Gila posebne su jer emaniraju sjećanje na prošla vremena, kroz sinestetičke opise atmosfere, pejzaža prožetog melankolijom, čuvajući prošlost kroz evokaciju, ali ne bolećivo, već uzavrelo, ulijevajući  „životnu krv zemlje u vreće“. To je čulna poezija prožeta erosom života i strasti u harmoniji stihova koji su estetski dotjerani i filigranski, kao da nježno dotiču lakoću materije, ali i povijesti, pretvarajući je u dojmljive riječi, zanosnu, mističnu poeziju vjere i duhovnosti. Tom doživljaju pridonio je i odličan prijevod Tuge Tarle. (Darija Žilić)

 

Vijenac 852

852 - 5. studenoga 2026. | Arhiva

Klikni za povratak