Zamamni festivali

Gradić Torre del Lago Puccini smjestio se između Ligurskog mora i jezera Massaciuccoli. Uza samu obalu jezera u svojoj je vili živio Giacomo Puccini, rođen u tridesetak kilometara udaljenoj Lucci, dok se zbog zagađenja tresetom nije preselio u susjedni Viareggio. Njegova vila i dalje je kultno mjesto posjetâ turistâ i posjetiteljâ festivala. Susjedna kuća postala je sjedište zaklade Fondazione Simonetta Puccini per Giacomo Puccini, nazvane po Puccinijevoj unuci koja je nakon mnogo godina sudskih procesa dobila bitku za skladateljevo nasljeđe i njegovo prezime. Rođena je, naime, kao izvanbračna kći Puccinijeva sina Antonija. Simonetta Puccini (1929–2017) učinila je mnogo za očuvanje djedove baštine, za razliku od nasljednikâ vile u Viareggiu čiji je status tek nedavno riješen. Danas pripada zakladi Puccinijeva imena zajedno s rodnom kućom u Lucci koja se može razgledati. Vila u Viareggiu dostupna je za posjet tek nekoliko dana u godini jer se još uvijek obnavlja.

Bogat emocionalni raspon

U Viareggiu je Puccini skladao posljednju operu Turandot. Sve ostale nastale su u Torre del Lago. Od njih su Tosca, La Bohème, Madama Butterfly i Čedo zapada bile na programu 72. festivala koji se održava od 1930. Zamjetan je porast njegove kvalitete. Upotpunjen je popratnim događajima poput koncerata Jonasa Kaufmanna, Plácida Dominga i filmske glazbe Rote i Morriconea. U svakoj od produkcija nastupa poneka od svjetskih opernih zvijezda što prije nije bio slučaj.

Madama Butterfly na Puccinijevu festivalu u Torre del Lago / Foto Andreuccetti/Festival Puccini

Madamu Butterfly na prvoj je izvedbi, 7. kolovoza, tumačila talijanska sopranistica u usponu Selene Zanetti (nedavno je pjevala Normu u Zagrebu). Prekrasni tamni preljevi glasa i sigurne zvučne visine idealno pristaju ulozi Cio-Cio San. Ostvarila ju je u bogatu emocionalnom rasponu s odličnim partnerima Lucianom Gancijem u ulozi Pinkertona, Laurom Verrecchia kao Suzuki i Devidom Cecconijem kao Sharplessom. Oku vrlo ugodnu tradicionalnu scensku postavu s velikim lepezama ostvario je Pier Francesco Maestrini u trostrukoj ulozi redatelja, scenografa i kostimografa (postavit će Carmen u Zagrebu).

Salzburške svečane igre održavaju se od 1920. godine. Specifičnost tog festivala je opsežan program s nekoliko priredbi svakog dana

Glas prelijepe boje

I Turandot je izvedena u njegovoj režiji kao tradicionalni spektakl. Budući da festivalska pozornica na jezeru nema prirodnu akustiku, opremljena je diskretnim i precizno balansiranim ozvučenjem, što je slabija točka festivala, no omogućuje reljefnu čujnost Puccinijeva majstorstva instrumentacije, motivike i melodike. Kao što je moderna, oštra „kineska“ ritmika u Turandot (dirigent Giacomo Sagripanti) i svekolika motivička razrada dramaturškog slijeda u Madami Butterfly (dirigent Francesco Ivan Ciampa).

Put u Reims na Salzburškim svečanim igrama / Foto SF/Monika Rittershaus

Izvedba Turandot 9. kolovoza upoznala nas je s mladim tenorom dramskog karaktera glasa prelijepe boje Ivanom Gyngazovim u ulozi Calafa. Iako to ne bi trebalo biti važno, smetala je fizička neusklađenost dvoje protagonista. Teško da bi se stasiti tatarski princ smrtno zaljubio (osim možda iz koristoljublja?) u dvije glave nižu princezu koja crnom „kineskom“ kosom i gestikulacijom ruku s dugim noktima podsjeća na vješticu iz Ivice i Marice. No sopranistica Olga Maslova bila je suveren tumač svih zahtjevnosti naslovne uloge, dok je Rosa Feola kao Liù osvajala suptilnošću lirske dionice.

Salzburške svečane igre održavaju se od 1920. godine. Specifičnost tog festivala opsežan je program s nekoliko priredbi svakog dana: 9 opernih produkcija, 8 dramskih i čak 80 simfonijskih, komornih i solističkih koncerata, uz popratne programe. Tradicionalni gost Bečka filharmonija nastupila je 9 puta pod ravnanjem Tugana Sokhieva, Riccarda Mutija, Christiana Thielemanna i Andrisa Nelsonsa te 6 puta u produkciji Mozartove opere Così fan tutte.

Operni program činili su Bizetova Carmen, Straussova Arijadna na Naksosu (sudjelovao je Leon Košavić kao Harlekin), Messiaenov Sveti Franjo Asiški, Mozartov Lucio Silla, Henzeov Knez Homburški, Massenetov Werther (sudjelovao je Tomislav Jukić kao Schmidt) i Dusapinova Pasija koncertno te Rossinijeva neodoljiva jednočina dramma giocoso – Put u Reims.

Miljenica salzburške
publike

Skladana je 1825. u čast krunidbe francuskog kralja Karla X. Prema sižeu, skupina gostiju iz prenoćišta Zlatni ljiljan kreće na kraljevsku krunidbu u Reims kamo, zbog raznih peripetija, nikada ne stiže. No prema zamisli redatelja Barrieja Koskyja, ovdje se ne slavi krunidba nego rođendan slavne mezzosopranistice La Ceci. A to je u stvari slavna Cecilia Bartoli, inače ravnateljica salzburškog Festivala za Duhove (Pfingstfestspiele) i miljenica tamošnje publike. Kako je ona i umjetnička ravnateljica Opere u Monte Carlu, u produkciji sudjeluje zbor te Opere i orkestar Les Musiciens du Prince – Monaco. Dirigirao je energični Gianluca Capuano, često tražeći tutta forza izričaj od ansambla.

Opera Put u Reims na neki je način prototip operete s arsenalom rossinijevske vokalne tehnike, ali i intermezzom promenadnog ugođaja. Postavljena je kao scenska burleska s mnogo zabavnih doskočica o neprilikama međunarodne skupine gostiju. Najopsežnijim ulogama ističu se Mélissa Petit kao grofica Folleville (Francuskinja), Marina Viotti kao markiza Melibea (Poljakinja), Dmitry Korchak, izvrstan rossinijevski dramski tenor kao grof Libenskof (Rus), Ildebrando D’Arcangelo kao Lord Sidney (Englez), Tara Erraught kao gospođa Cortese (Tirolka) i sama La Ceci kao slavna rimska pjevačica Corinna, uz ostale soliste.

Produkcija se, s odličnom scenografijom Rufusa Didwiszusa i kostimima Victorije Behr, izvodi u bivšoj staroj, tj. maloj festivalskoj dvorani koja je 2006. preuređena i nazvana Haus für Mozart. Ulaznice za operne produkcije u njoj i susjednoj Velikoj festivalskoj dvorani koštaju od 30 do 485 eura. Sve su izvedbe bile rasprodane.