Sa studentskih polica

Čitaju i pišu Ivona Novak i Marija Tomašković, studentice kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Marina Šur Puhlovski, Divljakuša

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2018.a

Živimo u vremenu koje je nemilosrdno. Prošli, sadašnji i budući tjedni i mjeseci ne opraštaju tromost, aljkavost, inertnost. Naši se kotačići okreću poput vrtuljka koji pokušava dohvatiti fragmentarne ostatke brzine. Marina Šur Puhlovski 2018. usporava… Autorica donosi pisanu riječ koja se suprotstavlja brzini društvenih mreža, plete vlastitu rječogradnu mrežu. Preslaguje, komponira riječi, rečenice te oblikuje Divljakušu. Djelo je pisano u prvome licu te nam donosi intimni odsječak jednoga vremena, tj. dočarava sedamdesete godine prošloga stoljeća koje odišu idiličnim prikazom jedne aluzivne zaljubljenosti. Baš kao u bajkama, junakinja dolazi iz siromašne obitelji, i to obitelji u kojoj bolesni otac ne zarađuje, a majka dominira svim sferama obiteljskog života, što zapravo (začuđujuće) uključuje i očuvanje patrijarhalnog poretka i ideja. Protagonistica se zaljubljuje u kolegu sa studija – „u vuka, presvučenog u ovčju kožu, koji me hoće požderati“. Postaje pokornicom društvenoga vrtuljka, fragmenta jedne dominacije, bajke. Omča koja je steže sve čvršće može se rasplinuti jedino njezinom pobunom. Ona mora podivljati! Njezin glas razotkriva frekvencije svakodnevnoga jezika, surovost, težinu, ali i opipljivost koja nas vraća u doticaj sa stvarnošću. Roman razbija, gradi, dekonstruira životnu čežnju koju je nemoguće dohvatiti. (Ivona Novak)

Marina Vujčić, Susjed

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2015.

Na 181 stranici Marina Vujčić ispisuje jedinstven doživljaj otuđenja urbanoga subjekta. Pripovijedanjem u prvom licu uvodi nas u život protagonistice Katarine. Katarina „je prosječna žena srednjih godina, podstanarka u prosječnoj stambenoj zgradi izvan središta grada, s prosječnim zaposlenjem u državnoj službi te prosječnim željama i nadama“. Njezina se prosječnost ne razlikuje znatno ni po čemu, osim što u svojoj glavi razrađuje detaljnu sliku zajedničkoga života i budućnosti sa susjedom Ozrenom kojega nikada nije ni poznavala. Njihov je cjelokupni stvarni odnos jezično reduciran na automatizam od dviju riječi. Nemogućnost autentične komunikacije dodatno se ilustrira limitiranim prostorom stubišta. Nevino maštanje o zajedničkom životu sa susjedom ubrzo prerasta u deluzije i histeriju. Čitanjem romana uviđa se da su Katarinine deluzije posljedica dugogodišnje usamljenosti, otuđenosti, ali i razočaranja ljubavne i obiteljske naravi. Fokalizacija iz prvog lica zarobljava nas unutar Katarinine logike i ubrzo dovodi do zaključka kako je uistinu malo potrebno da stvari izmaknu kontroli. Komično i stravično u cijelom se romanu fluidno prepleću dok glavna junakinja gubi kontrolu nad svojim iluzijama. Oblikujući lik Katarine, Marina Vujčić piše brutalnu kritiku društva i potiče nas da se zapitamo jesmo li svi mi barem jednom bili prosječna susjeda Katarina. (Marija Tomašković)