Predugo i s previše klišeja

Nakon gledanja pustolovne drame Srce zvijeri, većinom mediokritetskog ostvarenja koje bez osobita temelja i zanimljivije nadgradnje pokušava biti nešto više od šablonizirane pravocrtne zabave, moguće je zaključiti dvije stvari. Brad Pitt svakako voli pse, jer je nakon Tarantinova Bilo jednom u… Hollywoodu ovo već drugi film u kojem mu je najbolji prijatelj četveronožni ljubimac, koji mu uz to u oba slučaja spašava život. Uistinu, često ističe da voli pse i da privatno ima tri ljubimca. S druge strane, redatelj David Ayer nekad je obećavao, posebno u triler-drami Kraljevi kvarta, u kojoj je posegnuo za prozom Jamesa Ellroya, te akcijskom trileru Teška vremena i žanrovski srodnom naslovu Posljednja patrola, a u određenoj mjeri i u odveć ušminkanoj i pomalo artificijelnoj ratnoj drami Srce od čelika. Nažalost, nakon razočaravajuće adaptacije DC-jeva superherojskog stripa Odred otpisanih, u kojoj je bez vidljivijeg uspjeha pokušao uskočiti u cipele Zacka Snydera, kao da je odustao od izraženijih ambicija i „prodao se“ studijskom sustavu. Naime, tijekom posljednje dvije godine potpisao je čak dva u najboljem slučaju osrednja projekta Jasona Stathama, akcijska djelca s primjesama trilera Pčelar i Opaki radnik, krajnje šablonizirana ostvarenja kojima bolno nedostaje barem mrvica humora da bi lakše podnijeli hipertrofirani mačizam kao i Stathamovo vječno namrgođeno lice te set uvijek istih replika.

Srce zvijeri nudi tek predugu te korektnu
jednokratnu zabavu

Nekad nije bilo tako, jer se činilo da je Ayer ponešto trivijalnija, ali svakako zanimljiva suvremena inačica filmskog autora koji uvijek snima isti film. Riječ je bila o grubim, nasiljem nabijenim, naturalističkim, energično režiranim i s izrazitom tendencijom prema postizanju što veće autentičnosti realiziranim djelima čije su se priče uvijek odvijale na ulicama Los Angelesa, njegova rodnoga grada u kojem je odrastao i koji poznaje „u dušu“. A ta je „duša“ prema Ayeru prilično mračna i pesimistična, ispunjena bestijalnim nasiljem koje provode podjednako gangsteri kao i korumpirani policajci, duša kojoj glavni pečat daje djelovanje organiziranih kriminalnih skupina od crnačkih bandi do latinoameričkih narkokartela, čiji su pripadnici laki na okidaču i u pravilu skloni iracionalnim agresivnim i nasilnim ispadima.

Još uvijek najbolji Ayerov film, s odličnim izgledima da tako i ostane, jesu Kraljevi kvarta, izuzetno uspjela slobodna adaptacija priče Jamesa Ellroya koji je potpisao i scenarij filma, storija o grubom detektivu koji se suočava s korupcijom i izdajom među svojim kolegama. To nije bilo nimalo čudno, jer se Ayerov autorski prosede, od tematskih preokupacija do izvedbenih performansi, u to vrijeme gotovo u potpunosti poklapao s Ellroyevim. I Ayer i pisac u svojim djelima izbjegavaju doslovno moraliziranje, oni su umjetnici koji se ne libe prikazivanja najbestijalnijeg nasilja i čiji protagonisti nisu heroji, barem ne u klasičnom smislu riječi, nego su to u pravilu višedimenzionalni i slojeviti likovi, nerijetko suspektni tipovi koji žive i kreću se na tankoj i često nejasnoj granici koja zakon i etiku dijeli od kriminala i nemorala.

Tako je barem bilo nekad, jer današnji Ayer tek je sjena sebe iz tog vremena. Svakako, on je i dalje filmski vrlo pismen autor koji zna sugestivno režirati i naizgled banalne scene, baš kao što zna i suvislo ispripovijedati u osnovi trivijalnu priču, što njegovim filmovima jamči gledljivost i određenu atraktivnost. Ta atraktivnost ne može se osporiti ni aktualnom Srcu zvijeri, nakon Srca od čelika (opet srce!) drugom zajedničkom projektu Ayera i Pitta, za koji je scenarij napisao anonimni Cameron Alexander, redatelj niza glazbenih spotova i scenarist nekoliko nezapaženih kratkih filmova.

Film bi najlakše bilo opisati kao varijaciju Bijelog očnjaka Jacka Londona, s tim da se priča ne odigrava u snježnom Klondikeu nego na Aljasci prije snjegova. Ondje mir traži PTSP-om mučeni umirovljeni vojničina James Belmont, osamljenik i pilot malog zrakoplova, iznimno vičan oružju i snalaženju u čini se svim situacijama, kojem društvo pravi po prilici podjednako PTSP-om mučen njemački ovčar Odin. Kad tijekom jednog leta Belmont doživi infarkt, zrakoplov se sruši te započne njegova i Odinova borba za preživljavanje u nemogućim uvjetima. Akcije nema mnogo, ali je odlično režirana, a i Brad Pitt je dovoljno uvjerljiv, no problemi leže na drugim stranama. Manje u tome što čovjek s ozbiljnim infarktom ne bi bio sposoban za sve što Belmont čini, a više u neuvjerljivoj i tankoj psihologizaciji ljudskog junaka, svedenoj na nekoliko flashbackova s prizorima stradanja tijekom vojne akcije, kao i u patetici kojom je film premazan, osobito u završnici, te u CGI-jem kreiranom čoporu vukova koji napadnu „dvojicu“ protagonista.

Srce zvijeri tako nudi tek predugu te korektnu i u boljim dionicama solidnu jednokratnu zabavu, ali nažalost ne i više od toga.