Od punka do folka, od Ilice do Kalifornije

Panker, komičar, kantautor springstinovskog stila, politički aktivist, društveni komentator, pripadnik urbane elite koji se bori za prava malog čovjeka – svaku od tih „uloga“ Mile Kekin je tijekom karijere spremno prihvaćao i ne može se reći da se u svakoj snalazio najbolje: u nekim je vodama plivao sasvim vješto, dok je drugdje nepotrebno trošio energiju pokušavajući sve, a postižući razmjerno malo. Tu je i njegov karakterističan vokal, rezak i sarkastičan, kao da izvire iz permanentnog grlenog spazma. No, Kekin je umjetnički preživio, premda je neprestano pod budnim okom ionako podijeljene javnosti: nemoguće je na bilo kojoj sceni opstati toliko dugo bez makar mrvice talenta i autorske karizme.

Ugodna iznenađenja, pamtljive doskočice

Nakon što se Hladno pivo razlilo u međusobnim nesuglasicama, Kekin se osjetio slobodnim nekadašnje pankerske slogane obogatiti narativnom singer-songwriter poetikom, katkada s podlogom u keltskom folku i americani. Pritom je nastojao zadržati karakterističan gard duhovitog (ili „duhovitog“) društvenog komentatora i beskompromisnog heroja ulice – ili barem kvartovske birtije.

Izd. Menart, 2026.

Sve se to prepoznaje i na novom albumu PUN.K Mile Kekina (Menart, 2026) koji od naslova nadalje svjedoči o nesavladivoj potrebi da svaku frazu, naslov ili stih pretvori u pamtljivu doskočicu. Iako ova iz naslova zvuči kao da ju je smislio tinejdžer koji često bježi iz škole, a ne čovjek u pedesetim godinama, sadržaj ploče ipak nudi nekoliko ugodnih iznenađenja. Najvažnije se odnosi na činjenicu da ovdje ima svega i svačega, pa i pokoja nijansa glazbene suptilnosti, recimo u sjajnoj Nisam siguran. Finale albuma općenito je bolje od ostatka – Stablo je manifestacija njegove ljubavi prema akustičnom folku, a Neispravni vokalist i Selo moje malo jednostavno su dobre (i dobro aranžirane) rock pjesme. Hiperdinamična Treći svijet slikovit je komentar gastarbajterskog života onih koji „nama nose pizze“ („Dobro veče, Treći svijet, imam garažu za vas pet...“).

Izd. Thirty Tigers, 2026.

S druge strane, vjerojatno je moglo i bez nove verzije Treninga za umiranje, kojoj gostujući Darko Rundek nije dodao ništa osobito zanimljivoga. Ni umorni Rade Šerbedžija nije zaključnu elegiju Iza prvog ugla (na stihove Ljubivoja Ršumovića) uspio učiniti mnogo boljom, ali nije ni trebao; skladba je dovoljno dirljiva i sugestivna sama po sebi. Bilo bi bolje da je više takvih, a manje pjesama koje zvuče kao proizvod kakvog poluuspjelog stand-up showa. Toj skupini pripadaju Marko nogomet (o bračnim lomovima, izdajama i kodnim imenima ljubavnica), te otprije poznata Ilica i Marica – Hajka za odrasle. Potonja je, doduše, nastala iz osobnih neugodnih iskustava s „organima gonjenja“, ali ovdje bi trebala dodatno istaknuti pjevačevu poziciju vječitog društvenog izopćenika.

Unutarnje bitke, emocionalne katarze

Za to vrijeme, na svjetskoj kantautorskoj sceni, njegov kolega i generacijski vrlo blizak kantautor Beck David Hansen (možete ga zvati skraćeno Beck) muku muči s vlastitim problemima. Srećom po publiku, sve njegove unutarnje bitke i emocionalne katarze obično završe u pjesmama – i to odličnima. Kada je svojevremeno prekinuo dugogodišnju vezu sa zaručnicom Leigh Limon, tugu je pretočio u majstorsko djelo Sea Change, kojim je 2002. otpočeo sada već glasovitu albumsku „trilogiju bola“. Pronašavši novu srodnu dušu, glumicu Marissu Ribisi (vjenčali su se 2004), po starom eklektičnom običaju nastavio je snimati glazbu zasnovanu na eksperimentalnom popu, alternativnom rocku i hip-hopu, da bi se 2014. na uspješnom, Grammyjem ovjenčanom izdanju Morning Phase drugi put vratio folk introspekciji.

Izd. Universal, 2026.

Nažalost, Beckovim nevoljama nikad kraja. Brak s Marissom Ribisi ipak nije izdržao, a emocionalne posljedice tog brodoloma – razdoblja samoće, samopropitivanja i tugovanja – izlivene su u završni dio trilogije Ride Lonesome (Universal, 2026), bolno lijep komad glazbene melankolije na tragu Nicka Drakea, Grama Parsonsa i ostalih heroja duboke sjete. U skladu s fotografijom na omotu (u pomalo nadrealnoj sceni autor sjedi kraj otvorenog prozora i zavjesa što vijore na vjetru) glazba teče u slow motion tempu, kao u nekom snu ili na tankoj granici koja san dijeli od jave. Svaka pjesma pritom ostavlja dojam zasebnog unutarnjeg monologa, poput izvrsne In The Night, gdje Beck uz prebiruću gitaru i gudače aranžirane u stilu Drakeovih najboljih radova pjeva kako se „Mrak polako spušta / i donosi priče s neba / Da nestanu sve laži / U noći, u noći“. U još boljoj naslovnoj temi dobivamo metaforu jahača u samoći (prema istoimenom vesternu iz 1959), uvijek izbjegavajući jeftine klišeje, dok najbolja pjesma na albumu, If You Don’t Know What Love Is, donekle podsjeća na epohalnu baladu Stonesa Wild Horses.

Posebna vrsta topline

Sheryl Crow također se nadahnjivala ostavštinom Jaggera i Richardsa, ali i The Banda, Fleetwood Maca i nezaobilazne Stevie Nicks, Dylana i ostalih veličina klasičnoga rocka. Albumskim klasikom Tuesday Night Music Club redefinirala je srednju struju devedesetih, a nakon toga afirmirala se kao glazbenica podjednako uvjerljiva na polju kantautorske reflektivnosti i rokerske raspojasanosti. Na novom, trinaestom studijskom ostvarenju Pick You Up (Thirty Tigers, 2026) – ustvari, mini albumu, s obzirom na njegovih tek sedam pjesama – Sheryl Crow predstavlja se kao sposobna autorica i oštra kritičarka američke društvene zbilje koja, kako kaže, nastoji „promišljati o ljudskosti i čežnji za bliskošću“. Glazbeno, nema ovdje ničega u čemu se nije okušala i ranije, ali nije poanta u tome: njezino tumačenje americane uvijek je dovoljno unikatno i uronjeno u posebnu vrstu topline, što se čuje u svakom taktu. Pick You Up nevelika je, ali melodiozna, profinjeno skrojena, opuštena i ujednačeno kvalitetna zbirka pjesama, ali osobni favorit je zaključna Freedom Bus – pjesma izvedena u suradnji s mladim kantautorom Jessejem Wellesom koji nastavlja misiju koju su odavno započeli veterani i veteranke kalibra Sheryl Crow.