NOVA PRIJEVODNA PROZA: ZADIE SMITH, PREVARA

Kada se autorica čiji je književni identitet neraskidivo vezan uz puls suvremenoga, multietničkog Londona odluči otisnuti u mutne vode devetnaestostoljetne povijesne proze, čitateljska očekivanja opravdano osciliraju između znatiželje i opreza. Zadie Smith u svojem najnovijem romanu Prevara poduzima upravo takav autorski zaokret, ostavljajući po strani pulsirajući kolaž suvremenih referenci i dinamičnu svakodnevicu vlastitih ranijih uspješnica kako bi se suočila s duhovima viktorijanskog doba. Međutim, oni koji od Zadie Smith očekuju tek klasičnu, uglađenu kostimiranu dramu ostat će zatečeni: Prevara nije puka rekonstrukcija prošlosti, već minuciozno promišljena, slojevita i povremeno namjerno fragmentirana studija o prirodi istine, klasnim rasjedima te kolonijalnom naslijeđu koje potiho hrani građansku samodopadnost. Okosnicu radnje čini stvarni povijesni događaj koji je sedamdesetih godina 19. stoljeća potresao englesko društvo: suđenje u slučaju Tichborne, u kojem se tajanstveni, nekultivirani mesar iz Australije predstavlja kao davno nestali plemić sir Roger Tichborne, zahtijevajući obiteljsko nasljedstvo i titulu. No autorica težište romana ne postavlja u samu sudnicu, niti se primarno bavi dokazivanjem autentičnosti pretilog samozvanca. Njezina je glavna leća Eliza Touchet, Škotkinja oštra uma, britka jezika i pronicljiva oka, rođakinja i domaćica nekada iznimno popularnog, a danas zaboravljenog viktorijanskog pisca Williama Harrisona Ainswortha. Iz vizure te žene koja živi na samom rubu književnog salona, ali posjeduje znatno dublji intelektualni i moralni uvid od muškaraca koji je okružuju, autorski glas razgolićuje pretencioznost, licemjerje i estetsku prazninu ondašnje književne elite.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2026.
S engl. prev. Marina Horkić

Upravo je odnos između Elize i Ainswortha jedan od stilski najuspjelijih i najduhovitijih slojeva romana. Ainsworth pisanjem hiperproduktivno serijski proizvodi plitke, romantizirane povijesne romane koji publiku nakratko zabavljaju, ali ne dotiču nikakvu stvarnu ljudsku ili društvenu istinu. Zadie Smith suptilnom ironijom i profinjenom fokalizacijom uspostavlja uzbudljiv dijalog između te vrste estetskog šunda i vlastitoga, duboko savjesnog i složenog pisma. Dok Ainsworth bježi u uljepšanu i dekorativnu prošlost, Eliza je, a s njom i sama autorica, zagledana u pukotine sadašnjosti koje se ogledaju u spomenutom sudskom procesu. Suđenje Tichborneu postaje poprište rane populističke groznice: siromašni i obespravljeni slojevi u mesaru vide vlastitoga heroja i žrtvu aristokratske zavjere, ne mareći previše za činjenice, nego isključivo za priču u koju strastveno žele vjerovati.

Međutim, prava tematska težina i duboka moralna vertikala romana razotkrivaju se u njegovoj središnjici, u liku Andrewa Boglea. Bogle, bivši rob s Jamajke i ključni svjedok u procesu Tichborne, u narativ unosi potresnu povijesnu dimenziju koja iz korijena mijenja cjelokupan ton romana. Pripovijest o njegovu životu, obitelji i brutalnosti plantažerskog sustava nije tek usputna epizoda ili egzotični ukras, nego unutarnje sunce romana oko kojega gravitiraju sve ostale teme. Autorica ovdje demonstrira iznimnu pripovjednu zrelost: umjesto patetičnoga moraliziranja ili naknadne pameti, Bogleov glas donosi suh, dostojanstven i uznemirujući prikaz toga kako je izgrađeno materijalno i simboličko bogatstvo Britanskog Carstva. U tom trenutku pripovjedni eksperiment autorice dobiva punu etičku opravdanost, a naslovna „prevara“ prestaje biti tek pitanje identiteta jednoga čovjeka te postaje sveobuhvatna metafora za cjelokupni društveno-ekonomski i književni poredak.

Strukturno gledano, roman je podijeljen na osam dijelova i mnoštvo iznimno kratkih, dinamičnih poglavlja. Ta frag­mentarnost, karakteristična za suvremeni ritam čitanja, povremeno stupa u zanimljivu koliziju s opsežnom, gustom građom klasičnoga viktorijanskog romana komu se Zadie Smith istodobno podsmjehuje i odaje počast. Za čitatelja naviknutog na tečan pravocrtni narativ, česti vremenski skokovi i izmjene perspektive mogu predstavljati znatan percepcijski izazov. Pripovijedanje na trenutke gubi na osnovnom zamahu pod teretom povijesnih detalja i brojnih sporednih likova iz tadašnjega kulturnog života (poput Charlesa Dickensa ili Williama Makepeacea Thackeraya). Ipak, ta povremena prezasićenost tekstualnog tkiva nadoknađena je iznimnom rečeničnom elegancijom, briljantno izbrušenim dijalozima i besprijekornom psihološkom nijansiranošću likova.

Prevara je roman koji odbija ponuditi laka rješenja ili jeftine emocionalne katarze. To je proza koja od čitatelja zahtijeva aktivno intelektualno sudjelovanje, prepoznavanje finih ironijskih otklona i razumijevanje da je povijest uvijek i ponajprije tekst: konstrukcija podložna manipulaciji, zaboravu i pristranim interpretacijama. Zadie Smith ovim se djelom još jednom dokazuje kao autorica iznimna duhovnog i stilskog raspona, sposobna udahnuti novu svježinu u žanr koji nerijetko zapada u kolotečinu sentimentalnosti. Hrvatskom književnom prostoru i čitateljstvu ova kritička proza dolazi kao dragocjen podsjetnik na to koliko roman može biti estetski uzbudljiv, povijesno utemeljen i nadasve etički
angažiran.