Nobelovka koja spaja antičke mitove i suvremena iskustva

Poziv Švedske akademije kojim su joj javili da je dobitnica najveće književne nagrade Anne Carson zatekao je dok je, kako je sama kazala, mela pod u kuhinji u islandskom Reykjaviku i osluškivala vjetar. „Ovdje jednostavno ne možete ne čuti vjetar“, ponavljala je, inače novinarima nesklona, kada je objavljeno da je dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Anne Carson kanadska je pjesnikinja, esejistica, prevoditeljica i klasična filologinja s adresom na Islandu, rođena 1950. u Torontu i tek devetnaesta žena u povijesti kojoj je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Švedska akademija u svom je obrazloženju navela kako je nagrađena za „odvažan i inventivan opus, koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove forme za suvremenu književnost“.

Anne Carson na ilustraciji
Niklasa Elmeheda / © Nobel Prize

Stvaranje riječi, stvaranje svijeta

Taj se odvažan i inventivan opus ogleda u više od dvadeset autorskih knjiga i prijevoda, a prema Akademiji posebno se ističu knjige Glass, Irony and God (1995), Autobiography of Red: A Novel in Verse (1998), The Beauty of the Husband: A Fictional Essay in 29 Tangos (2001) i Nox (2010). U Autobiography of Red, navodi u obrazloženju Anders Olsson, predsjednik Nobelova odbora za književnost pri Švedskoj akademiji, kao polazište autorica uzima ulomke pjesama grčkog pjesnika Stesihora iz 6. stoljeća pr. Kr. koji govore o krilatom crvenom čudovištu Gerionu. I dok mit opisuje Herakla kako ubija Heriona i otima mu stoku, Anne Carson tog diva preobražava u nježnog junaka privrženog majci, stvarajući tako roman o odrastanju. „Što se događa kada volite nekoga tko će vas na kraju uništiti? To je prastaro pitanje postavljeno unutar ovog spektakularnog oblika epske poezije, prožetog snažnim lirskim obilježjima“, obrazložio je Olsson.

Cjelokupan opus Anne Carson temelji se na spoju njezinih filoloških znanja i vještina, odnosno, spoju poezije, opsjednutosti riječima i stvaranja novih riječi i značenja. U svojoj je dugoj karijeri predavala starogrčki, klasičnu književnost, prevođenje, ali i kreativno pisanje na sveučilištima diljem SAD-a i Kanade. Osobito se ističu njezini prijevodi Sapfe, Eshila, Sofokla i Euripida, te interpretacije fragmenata pjesnikinje Sapfe sabrane u knjizi If Not, Winter (2002), a na toj je temi i doktorirala 1981.

Anne Carson u hrvatski je jezik i kulturu donio prevoditelj i pjesnik Miroslav Kirin koji je 2019. preveo knjigu Vježba zvana Albertina, poetske ulomke u nakladi Multimedijalnog instituta MaMa i Bookse. U toj knjizi Anne Carson donosi istraživanja o Albertini, ključnom ljubavnom interesu Marcela Prousta u njegovu životnom djelu U potrazi za izgubljenim vremenom. Ubrzo nakon Albertine, Kirin je na hrvatski preveo i Decreation – kao Razstvaranje – neobično, hibridno djelo, koje pojam preuzima od Simone Weil, koja sugerira stvaranje svijeta kroz „razstvaranje sebe“, a sastoji se od poezije, eseja, scenarija za dokumentarni film, oratorija i libreta za operu. Razstvaranje je 2023. objavila Naklada Ljevak.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.  / Preveo Miroslav Kirin

Miroslav Kirin u izjavi za Vijenac navodi da „pišući o Sapfi, Marguerite Porete i Simone Weil u naslovnom eseju knjige Razstvaranje Anne Carson ističe kako su sve tri žudjele za dokinućem vlastitoga ja ne bi li se doprlo do uzvišenoga kako bi se hrabro mogle propitati granice vlastite spoznaje, vlastitim vremenom uvjetovane“.

„Uz isticanje važnosti prevođenja među kulturama i vremenima te prevrednovanja onoga što je prije bilo marginalizirano, a danas ima potencijal vrijednosnog obrata, jednako mi se važnim čini ta želja za dokinućem vlastitoga ja, osobito u naše posve narcističko doba koje ukida sposobnost empatije i potiskuje javne oblike ranjivosti, među kojima su bolest i starenje“, izjavio je Kirin ističući dvije knjige Anne Carson kao ogledne za autoričin pristup poeziji, odnosno književnosti.

Kako se antički pogled na svijet zrcali u današnjemu

„To su Decreation / Razstvaranje (2006) i Float (2016), pri čemu je potonja možda jedna od najljepših zbirki poezije ikad, bude li pritom poezija onakva kakvom je definira Anne Carson. Pojedinačne bilježnice i listovi – jer teško je imenovati što je to zapravo – mogu se čitati bilo kojim redoslijedom, i taj redoslijed s lakoćom skače i preskače razdoblja i stilove i postupke, od antike pa do danas i natrag“, objašnjava Kirin napominjući kako „sve to pluta unutar prozirne kutije od tvrdog najlona kao civilizacijske krhotine odaslane u republiku riječi“. Autorica je, dodaje Kirin, opravdanje za tako oblikovanu zbirku našla u različitosti tekstova i povoda za tekstove  – ponovno su tu eseji, pjesme, prijevodi, kratke proze, predavanja, komadi za izvedbu, i slično.

Izd. Multimedijalni institut
MaMa i Booksa, Zagreb, 2019.  / Preveo Miroslav Kirin

„Mnoge njezine knjige slijede taj ‘recept’, ako se u slučaju Anne Carson i njezina pisanja uopće može govoriti o prepoznatljivoj recepturi. Osobito Razstvaranje, pa sam se zato i odlučio prevesti tu knjigu kao ogledni primjer njezina pisanja, svojevrsni uvod u njezinu književnost. Danas, u doba umjetne inteligencije, često se postavlja pitanje može li ona (UI) pisati kao neki pisac, recimo Anne Carson. Barem zasad, sretan odgovor je – ne. Jer pisanje koje se odlikuje osebujnim, a prepoznatljivim stilom, slojevitošću, depatetiziranim odnosom prema ‘sentimentalnim vrijednostima’, dubinskim poznavanjem antičkog pogleda na svijet i njegovim zrcaljenjem u našemu, suvremenom svijetu, uvijek provocira britkošću i potiče na razmišljanja i višekratna čitanja njezinih djela. A upravo je stvaralački eros ono slovo razlike što će, bar zasad, vjerujmo, razlikovati autorsko pismo i pismo što bi ga mogla ponuditi UI u nekoj zavodljivoj, a suštinski ispraznoj i besmislenoj varijanti“, zaključuje Kirin.

Anne Carson, Crtice

Dok razgovaram s majkom stvari dovodim u red.

Hrptove knjiga pokraj telefona.

Spajalice

u porculanskoj zdjeli. Komadiće gumice što prljaju radni stol.

Ona s čežnjom

govori

o smrti. Stanem odgurivati spajalice u drugom smjeru.

Vani

snijeg pada ravno poput crtica. Mojoj majci,

ljubavi

mog života, opisujem što sam užinala. Crtice su se

sad

ubrzale. Sudbina je stavila malene tegove na krajeve

(da nas ubrza)

želim

joj reći – znak Božje samilosti. Neće me zadržavati,

kaže,

neće mi nabiti telefonski račun. Čuda nas zaobilaze.

Spajalice

su zauvijek poravnate. Božja samilost! Koliko dugo

traje

osjećaj gorenja, pita dijete pokušavajući biti

ljubazno.

Preveo Miroslav Kirin