Neriješeno, kod kuće

Najlakše bi bilo započeti tekst kazališne kritike o predstavi Nikaragva u Zagrebačkom kazalištu mladih nekim citatom iz nje, ali to ipak ne treba učiniti. Zašto? Pa, možda zato što se upravo na citatima i citatnosti, ali i citabilnosti, bazira. Pa se svime time višestruko igra, na zadovoljstvo i one publike koja može, barem donekle, pratiti brojne tragove, prepoznavati reference i nadahnuće i povlačiti paralele, kao i one koja to ne može, ne želi i, u konačnici, niti ne mora.

Grupna dinamika u predstavi spaja veće i manje prvake, ikone i one koji to postaju  / Snimio Marko Ercegović

Predložak dramatičara, redatelja, skladatelja i glazbenika Vida Adama Hribara dobro je skrojen, i očito dugo kuhan, spoj visokog i niskog ili, drukčije rečeno, egzistencijalističke praznine i brzog televizijskog dijaloga, sa svime što se u međuvremenu dogodilo, u dramskoj književnosti per se i u njezinim nešto promijenjenim fakturama. Zato nije čudno da reference barem lektirno načitanih idu u smjeru korifeja teatra apsurda kao osnovnom pogonskom gorivu, bez obzira je li riječ o profesionalcima, gledateljima sa zadatkom ili onim običnim ljubiteljima s pretplatom. Autorove su reference i poveznice jasne, na njima se čak i otvoreno inzistira, ali ih se i iznevjerava kako bi se približili drugoj strani, ne nužno estradnoj. Drugim riječima: naravno da će se svi sjetiti i Ionesca i Becketta i Harmsa, čemu bi se moglo dodati i Pintera, Albeeja, Kovačevića, pa čak i Martinića (u apsolutno neduhovitu pokušaju zekaemovski motivirane persiflaže: „Otac, majka, sin, kći, djed i polumrtva baka sjede u stanu i ne mogu doći do riječi jedni od drugih, iako zapravo ne znaju što bi si rekli jer su zaboravili sve što su si trebali reći!“). S druge strane, ni opsesivni konzumenti televizijskog, mrežnog ili kakvog već sadržaja ne bi trebali ostati nezadovoljni jer Nikaragva nudi upravo ono na čemu su ti autori također učili, pa u njihovim uradcima to više ili manje izlazi na
vidjelo.

Na upravo „serijskim“ kratkim replikama, jezgrovitim i jezivim, počiva osnovna radnja Nikaragve, ali one, koliko god zabavne, ilustrativne, doslovne ili u svakom smislu poučne bile, nisu jedino što ova predstava nudi. Pa čak ni one same nisu samo to što se čini da jesu, ili što jesu na prvo slušanje. Istodobno su, naime, i primjer kvazirealističkog sitcom prosedea, ali i promišljene dramske strukture kojoj nije namjera prikazati samo disfunkcionalnost očito disfunkcionalne obitelji, nego i mehanizme prevladavanja, prihvaćanja ili trpljenja, s rezultatom u isprepletenom kažnjavanju i samokažnjavanju.

Gleda li se tako, i režija Patrika Sečena poprima smisao drukčiji od tek prvenstveno vizualno stilski obilježene praktičnosti: metateatralnost u prvom planu i konstruktivizam „bolje prošlosti“ u povremeno otvorenoj dubini. Kazališni zastor scenografa Mateja Kniewalda koji se širi oko manje ZKM-ove pozornice „Miško Polanec“ i po njezinu podu stoga nije znak totalnog teatra, nego poziv da se teatar prepozna i tamo gdje tako snažnog, ili namjerno pretjeranog, znaka nema. Tako čvrst okvir zahtijeva i ispadanje iz ritma, što se događa s nekoliko ekskursa izravno u publiku, koji su istodobno i nepoželjno razočaranje, s obzirom na njihovu tezičnost i temporalnu neekonomičnost, i poželjno iznenađenje zbog kvalitete i dinamike glumačke izvedbe.

„ZKM kakav je bio i kakav treba biti“ mogao bi biti marketinški slogan ove predstave uzmu li se u obzir čak i ne tek pojedinačne kreacije, nego grupna dinamika koja spaja veće i manje prvake, nedavno i novopridošle, ikone i one koji to tek postaju. Katarina Bistrović Darvaš, Filip Nola i Sreten Mokrović, i pojedinačno ali i kolektivno prepoznatljivo apartni, u ovoj i ovakvoj igri daju ono najbolje od svojih scenskih osobnosti, a takvoj vrsti zadane ikoničnosti sve se više približava i Adrian Pezdirc. Već bi i taj četverokut bio dovoljan za solidnu igru, ali tu su još i Petra Svrtan kao odmetnuta kći te njezin partner kojega, kao lažni izlaz iz obiteljske centripetalne ekscentričnosti, tumači Ivan Jurković.

Sveukupno, novitet iz Tesline rezultat je rada još uvijek mladih i još uvijek darovitih ljudi koji znaju da moraju uspjeti jer to zaslužuju, uz pomoć institucije, ali i uz cijenu ponekog kompromisa.