Nemoguća ljubav u nuklearnom onečovječenju

Dramaturški solidno prilagođen scenarij čuvenog filma Alaina Resnaisa Hirošima, ljubavi moja, slavne scenaristice i književnice Marguerite Duras, zaživio je na maloj pozornici Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta u Puli, kao rezultat koprodukcije ovog kazališta s Domom kulture Kristalna kocka vedrine iz Siska i Umjetničkom organizacijom Kuća Nahero. Dramatizaciju potpisuju Lucija Klarić (koja je i dramaturginja predstave te prevoditeljica predloška s francuskog na hrvatski) i redateljica Rajna Racz, dramaturgiju Lucija Klarić, a uloge dvoje ljubavnika – francuske glumice i japanskog inženjera – čiji je kratak, strastven ljubavni susret u postratnoj, postnuklearnoj, postapokaliptičnoj Hirošimi osuđen na jednako takvo brzo i bolno umiranje, povjerene su glumcima Juditi Franković Brdar i Marku Kasalu.

Cijela ekipa predstave postavljanju teksta pristupila je kreativno, gledajući da ga što više oživotvore zanimljivim, tjelesno angažiranim pokretima / Snimila Sara Pukanić Kasalo

Dramaturginja Lucija Klarić i redateljica Rajna Racz temi nemoguće ljubavi u kontekstu posljedicama nuklearnog ratovanja onečovječena grada, čije rane izranjaju na površinu, pristupile su dosta se pouzdano držeći scenarističkog predloška. No poznat i književno vrijedan poetičan stil Marguerite Duras na kazališnoj sceni ne ostavlja jednako dojmljiv efekt kako je to bio slučaj s filmskim djelom.

Redateljica je u cjelini teksta najveću senzibiliziranost pokazala, zajedno s glumcima koji takve dionice iznose uživljenije i s više unutarnjih motiva, za temu kaosa i strahota posljedica nuklearnog rata i rata općenito. Glasne sirene za uzbunu, kaotični i nasilni glasovi vojnika, tutnjava oružja, bombi i drugoga, nakaznost agresije i ponori pakla koji se pred njom otkrivaju, ranjenost ljudskog tijela i strah, bol i patnja, elementi su koji su punim plućima zaživjeli u nekoliko najdojmljivijih prizora.

Pozornica je stajala ogoljela, s tek jednim osušenim, nuklearnim zračenjem umrtvljenim stablom naranče, i s dvoje ljubavnika koji sjede pod njime izgovarajući svoje replike koje publika ne može čuti od buke ratnih strahota, ali ih može pročitati ispisane, odnosno projicirane, titlovane kao u nijemom filmu na crnom platnu u pozadini, i to je idejno i izvedbeno bio završni maksimum predstave. A kako bi tek bilo da je sva sazdana iz takve atmosfere, izravnije sljubljena s tematikom koja nam danas nije strana, pa možda otud i njezin dojmljiviji učinak, kako na same izvođače predstave, koji u tim prizorima igraju zdušnije, iskrenije predani dramskoj igri, tako i na gledatelje.

Cijela ekipa predstave postavljanju teksta pristupila je kreativno, gledajući da ga što više oživotvore zanimljivim, tjelesno angažiranim pokretima, glazbom i zvukovima, lijepim kostimima, scenografijom… Rezultat je pristojna predstava koja na završetku daje najbolje od sebe, prizorom  koji sugerira besmisao i destrukciju, kaos i pustoš ratnog razaranja. Ovaj se segment filmske pripovijesti u predstavi pokazao daleko uvjerljivijim, dok se ljubavničkom odnosu dvoje preljubnika pristupilo pojednostavljeno, s nedovoljno dramske dubine i pathosa.

Da su se, kojim slučajem, dramaturginja i redateljica odlučile za snažniji autorski pristup, blago eksperimentalan, natruhe čega su prisutne u predstavi onda kada se glumom, pokretima, fizičkom ekspresijom, mimikom, zvukom i drugim sredstvima stavlja naglasak na same ratne strahote, kaos proizveden aktivacijom nuklearne bombe, njezine posljedice i općenito – na atmosferu uništenja, koje je prijetnja iščeznuću čovječanstva, mogla se stvoriti radikalno drugačija, pamtljivija predstava snažna umjetničkog efekta. No takvi su trenuci u samoj predstavi nažalost rijetki.

Takav bi pristup podrazumijevao napuštanje doslovnosti pri prilagodbi scenarija, odmicanje od naglaska na senzualno-ljubavnom odnosu i zavodničkoj komunikaciji dvoje stranaca i preljubnika, što u predstavi ne ostvaruje snažniji efekt zbog toga što je lirska melankoličnost pisma Marguerite Duras bila namijenjena redatelju srodne estetike, filmskome mediju koji se pokazao daleko pogodnijim za vizualizaciju i dramatizaciju njezine poetike.

No čini se da je dramska ekipa uživala u kreaciji, dok je brojna publika, premda ne sasvim približena očekivanjima, predstavu okarakterizirala kao „ozbiljnu“, što ona i jest. Ipak ljubav i entuzijazam uneseni u ovo dramsko uprizorenje tražili su snažniju autorsku invenciju u pogledu dramaturgije, odnosno režije. Potencijal za takvo oslobođenje u redateljice Rajne Racz čini se da postoji, a njegovo ozbiljenje ovisit će o tome hoće li se ona više osmjeliti u osluškivanjima autonomnih izraza pri oblikovanju dramske cjeline.