Može li UI pisati kako dobri pisci pišu?

Ovogodišnji Zagrebački književni razgovori održani su od 7. do 9. listopada pod krovnim naslovom UI! Smrt autora? u Multimedijskom centru Doživi Europu, nedaleko od službenih prostorija Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića, koje su trenutno u obnovi. Izlagači – njih četrnaest iz Hrvatske, Austrije, Italije, Španjolske, Velike Britanije i SAD-a – vješto su izbjegli klišeizirana mjesta i nekritičko zauzimanje stava, što je također rezultat promišljena izbora izlagača od strane organizatora.

Književni razgovori potakli su živu raspravu

Predsjednik DHK Dino Milinović

Tehnologija nasuprot čovjeku

À propos naslovne teme, ponajprije valja ukazati na javnosti manje poznatu činjenicu: termin umjetna inteligencija širi je od svoje popularne upotrebe u kojoj se izjednačava s jezičnim modelima poput ChatGPT-ja, DeepL-a ili Google Geminija. Precizan termin za takvu uporabu, to jest, obradu prirodnog jezika jest veliki jezični model (LLM – Large language model), što je tek jedan od podskupova umjetne inteligencije, o čemu je u svojemu izlaganju govorio Marko Tadić. Luka Goleš Babić potanko je prikazao način na koji veliki jezični model funkcionira. Trenira se na ogromnoj količini podataka – tekstovima dostupnima na internetu – iz kojih ne crpi riječi nego jezične obrasce, to jest, tekst se razlaže na manje dijelove (tokene), koji su iskazani brojevima, pa se temeljem matematičkih formula, po načelu vjerojatnosti, izračunava kombinacija iz koje nastaje nova rečenica. Tekst koji je proizveo ChatGPT na kraju je sastavljen od riječi, ali ispod njegove površine djeluje složena matematika unutar koje riječ postaje broj.

Na okruglom stolu Europa, književnost i umjetna inteligencija sudjelovali su Dubravka Brezak Stamać,
Filip Hameršak, Snježana Husić, Davorin Penc i Matija Štahan

Do koje granice čovjek može koristiti stroj a da ostane tvorcem?

Naslovna tema ovogodišnjih – 47. po redu – Razgovora otvorila je mnoga ina pitanja: što znači biti autor u današnjem vremenu, kako UI utječe na autorska prava, poslove urednika i prevoditelja, mijenja li se pojavom UI-ja i sama definicija književnosti – čovjeka, svijesti? Osim što je u okviru festivala neizbježno bilo korištenje pojmova poput smrti autora (Roland Barthes, 1967) i autora-funkcije (Michel Foucault, 1969), Zdravko Zima u pozdravnoj je riječi na otvaranju, u svojstvu izaslanika predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, uputio na širi horizont rasprave, tekst Martina Heideggera Wozu Dichter? u kojemu se tehničkom načinu razmišljanja suprotstavlja pjesnik – dakle, čovjek.

Budući da UI danas izrazito brzo priskrbljuje informacije i producira nov tekst, međuodnos čovjeka i stroja otvara pravno pitanje oko kojeg trenutno nedostaje regulacije: do koje granice čovjek može koristiti stroj a da ostane tvorcem, dakle vlasnikom, teksta? Iz toga razloga, izložio je Nikola Đuretić, pojava UI-ja stvara potrebu za zaštitom autorskih prava, kako se autorski sadržaj ne bi preuzimao bez navođenja – što nije samo neetično preuzimanje tuđeg mukotrpnog rada, nego i plagijat – ali istovremeno otvara mogućnost redefiniranja pojma autorstva. Obilato korištenje UI-ja, nastavio je Đuretić, dovodi do homogenizacije sadržaja, nestanka individualnosti i manjka eksperimenta. Djelatnosti UI-ja uvijek će, čak ako on i potpuno ovlada zanatskim pisanjem poezije ili proze, nedostajati presudni ljudski moment, „nevidljivi, unutrašnji fluid“, ono nesvjesno što nastaje u procesu kreacije. UI zato ne označava kraj, već preispitivanje pojma autorstva, susret ljudskog duha i tehnološkog aparata, zapravo, početak nove paradigme. Pjesnik ostaje poeta vates, koji nadilazi konvenciju, dočim UI može – u najboljem slučaju – ostati poeta doctus.

Nikola Đuretić

Waltraud Kolb

Marko Tadić

Stijepo Stjepović

Zrinka Stahuljak

Slično je zaključio i Tomislav Ivanjko: književna vrijednost ne postiže se strogim nizanjem pravila, nego se mjeri prema kreativnom činu autorske svijesti. Publika se složila s tom tvrdnjom i zaključila da vrijednost književnog teksta ne legitimira pravilno nizanje rečenica, nego upravo odstupanje od pravila, rez, pukotina, cijep koji prouzrokuje neko neočekivano novo.

U ovoj epohi dugog trajanja – istaknuo je Stijepo Stjepović, parafrazirajući termin dugog srednjovjekovlja Jacquesa Le Goffa – dolazi do ništenja brojnih dihotomija pa se sav misaoni potencijal nastoji sliti u jedan korporativni lijevak koji sakuplja svu ljudsku misao i stvara novu kolektivnu svijest – egregor – čime se nastoji ostvariti hararijevski transhumanistički ideal, dok UI poprima pseudoreligiozan karakter, postaje baudrillardovski hiperrealni, umjetno stvoreni simulakrum, stvarniji od stvarnosti.

Kvalitetan stil ne može se imitirati

Takav apokaliptički sentiment pomoglo je rasplesti izlaganje Zrinke Stahuljak. Budući da tekst koji je proizveo UI dolazi bez autorskog imena, ona se pozvala na Bonaventurinu srednjovjekovnu tipologiju, koja govori o skriptoru (koji zapisuje tuđe riječi, ne dodajući ništa vlastito), kompilatoru (koji prikuplja tuđe tekstove i povezuje ih u cjelinu), komentatoru (koji zapisuje tuđe riječi, a vlastite riječi dodaje radi objašnjenja) te auktoru (koji zapisuje vlastite i tuđe riječi, ali njegove su riječi glavna građa). UI danas dokida rad skriptora i kompilatora, a ključnim mjerilom ostaje upravo samostalan ljudski dodatak: rad komentatora i autora. Autorstvo je pritom mišljeno kao odnos vlastitog i preuzetog, prisutan i prije pojave UI-ja. Ključan je razvoj vlastitoga, kritičkoga mišljenja: treba učiti misliti. Takav, latinski model obrazovanja podrazumijeva neprestano uvježbavanje, jer tek je pokoji srednjovjekovni student uspio doći do pozicije auktora. Smještajući raspravu u širi horizont mišljenja, Zrinka Stahuljak zaključila je da se stari čvor danas raspleće, dočim se novi upravo plete.

UI je vješt plagijator, ali umjetnost nastaje iz života

Andy Jelčić je, provevši analizu tekstova prevedenih pomoću velikog jezičnog modela, pokazao da porastom estetske razine teksta raste i zahtjevnost njegova prijevoda, čime se srozava primjenjivost UI-ja. UI ne prepoznaje ritam, on proizvodi nedovoljno kvalitetnu formu i loše rimuje. Jelčić je zaključio da se to neće mijenjati ni napretkom tehnologije, a pisac koji se boji UI-ja zasigurno je i sam nevješt jer kvalitetan stil ne može se imitirati. Stroj, dakle, ne treba demonizirati; njegov razvoj prilika je za napredak i kritičniji odnos prema piscu i njegovu djelu. Kao što su prethodne tehnološke revolucije prouzrokovale strah, tako ga sada prouzrokuje i UI. Iz toga razloga, u središtu pozornosti moraju biti društvo i čovjek, a ne stroj, koji ne može biti odgovoran za loša djela učinjena njegovom uporabom.

Franjo Janeš napomenuo je da nam UI služi kao zrcalo – umjesto da se oslanja na nj, čovjek bi se najprije trebao zagledati u sebe. UI želi zadržati korisnika jer iza upotrebe stoji zarada. UI je kao bespilotna letjelica, nema vlastitu svijest, pa zato i nismo ugroženi. Kada bi UI počeo crpsti inspiraciju iz istog vrela kao čovjek – a čovjeka karakteriziraju emocije, motivacija za napredovanjem, svijest o neznanju, podsvijest, misterij vlastita postojanja –  imali bismo posla s novim oblikom života. Budući da UI još uvijek ne može napraviti nešto nevjerojatno i izvan matrice, za Janeša je od pitanja autorstva puno veći problem razina opće zainteresiranosti ljudi za književnost.

Luka Goleš Babić istaknuo je da UI stvara zapanjujuće brz kôd, ali ne razumije značenje iza matematičke sheme. Suprotno tomu, čovjek pri pisanju sebe neprestano preispituje i ulazi u dijalog s čitateljem, što postiže transformirajući učinak. Ako se takav stvaralački čin zamijeni generiranjem teksta, dolazi do smrti pisanja – jer strojevi ne znaju pisati. To je simptom izokrenutih vrijednosti, prevlasti pojma τέχνη (téchnç) nad pojmom φρόνησις (phrónçsis). Goleš smatra da je, naprotiv, potrebno postaviti granicu: UI može biti korišten u okviru informacijske tehnologije, ali u području književnosti treba ga ograničiti, dakle, zaustaviti, i – programirati sporije. Ključno je ponovno pitanje: što čovjek želi čitati?

Konačna bilanca ovogodišnjih rasprava zato i jest tvrdnja da će o svemu vezanom za UI na kraju odlučivati njegov kreator – čovjek. Zasad je svakomu ponaosob prepušteno odlučiti do koje mjere se treba služiti strojem, a koliko se oslanjati na vlastite kreativne sposobnosti – i razvijati ih. Govor o ovogodišnjim Zagrebačkim književnim razgovorima zato je najbolje zaključiti kronološki prvim izlaganjem, onime Matka Abramića, koji je nastupio svojevrsnim (anti)manifestnim performansom, izravno se suprotstavivši strojnom pisanju. Svojom pjesničkom filozofijom – spontanim, dakle automatskim pisanjem – pjesnik se otklanja od ideje savršene pjesme i odlučuje se za kršenje pravila, traženje majušnoga procijepa u kojemu se otkriva ono originalno, ljudsko. UI je tako, u najboljem slučaju, vješt plagijator.

Pjesnik poziva na stvaranje bez kontrole razuma, spontanu prepuštenost na sjecištu beat poetike i avangarde, autentično iskustvo i nastanak pjesme temeljem onoga što trenutno nosimo u sebi. U odnosu čovjeka i stroja Abramić ne vidi sukob, pa kaže: „Ni čovjek čovjeku nije konkurencija, a UI tek nije konkurencija.“ Abramić je zaključio da je „ovo doba naše“, da „stroj treba ištekati“, dok istinska umjetnost – „koja znači život“ – nastaje tamo gdje nestaje kontrola i odbija se nametnuto, krši se pravilo. Publici je na kraju izložio dvije pjesme – jednu napisanu UI-jem, ponajvećma klišeiziranu, i drugu, koja odudara od uobičajene norme, krši pravilo, a napisana je na peronu željezničkog kolodvora. Koju pjesmu čitati? Vrijedi ponoviti: odluka je na čovjeku.