Most od loze i sjećanja: književni spomenik lastovskom iseljeničkom udesu

Kada je u lipnju 2026. godine na otoku Lastovu svečano predstavljen roman Kuzmin vinograd (izvorno El viñedo de Kuzma) autora Fernanda Joséa Figuereda Maričevića, zatvorio se jedan povijesni i emocionalni krug dulji od stoljeća. Ovaj književni događaj, koji je uslijedio nakon opsežne promotivne turneje po Paragvaju, Argentini, SAD-u i Kanadi, nije bio samo uobičajena promocija novoga naslova. Riječ je o duboko proživljenom susretu domovinske i iseljene Hrvatske, uobličenom u višeslojnu obiteljsku sagu koja s ponosom nosi podnaslov Dva kontinenta, jedna priča.

Povijesna potka romana seže u kasno 19. i rano 20. stoljeće – razdoblje u kojem su zloglasna vinska klauzula te pojava peronospore i filoksere opustošile dalmatinske vinograde. Za stanovnike Lastova vinova loza bila je više od poljoprivredne kulture; bila je jamac opstanka. Kada je bolest uništila lozu, stotine otočana bile su prisiljene krenuti „trbuhom za kruhom“ preko Atlantika. Među njima su bili i preci autora romana, obitelj Maričević, čija su sudbina i sjećanja ugrađeni u temelje ovog opsežnog književnog djela.

Fernando José
Figueredo
Maričević

Naslov romana nosi snažnu simboliku. Sveti Kuzma, uz svetog Damjana, drevni je suzaštitnik Lastova, a vinograd u romanu postaje metafora za korijene, mukotrpan rad i neuništiv identitet. Iako su lastovske obitelji u paragvajskim ravnicama i argentinskim gradovima morale graditi život iznova, sjećanje na rodni otok i obiteljski vinograd ostalo je živo, prenoseći se s koljena na koljeno kao najdragocjenija obiteljska baština.

Posebno je vrijedan način na koji autor u suvremenom dijelu pripovijesti oslikava psihološku i egzistencijalnu dramu pripadnika mlađih naraštaja dijaspore. Oblikujući lik mladoga potomka koji u dalekom Asunciónu slučajno otkriva stari obiteljski dnevnik, Maričević otvara općeljudsko pitanje ontološke iskorijenjenosti i potrage za vlastitim bitkom. U tom trenutku rukopisni dnevnik prestaje biti tek arhivski dokument; on postaje metafizički zemljovid i emotivni kompas koji protagonista nagoni na preispitivanje vlastitoga života i odlazak na prekooceansko putovanje prema prapostojbini.

Pripovjedni prostor romana time dobiva iznimnu širinu, prostirući se od zapada paragvajske regije Aregua i mirnih obala jezera Ypacarai sve do Dioklecijanove palače, splitskog Marjana i tajnovitih uvala lastovskoga arhipelaga. Maričević s jednakim filološkim i osjetilnim žarom opisuje latinoamerički urbanitet i mediteranski pejzaž, stvarajući jedinstven književni palimpsest u kojem se prožimaju različite kulture, jezici i mentaliteti. Umjesto suhoparnoga kroničarskog bilježenja, autor gradi suptilnu mrežu simbola – od zaboravljenih pisama i skrivene podvodne škrinje sa zlatnicima do mirisa dalmatinskoga krša, koraljnih grebena i lastovskih suhozida. Upravo u tom simboličnom činu potrage pod morem, Kuzmin vinograd podsjeća nas da naši stvarni korijeni nikada nisu zaista izgubljeni, samo čekaju da zaronimo dovoljno duboko kako bismo ih ponovno otkrili.

Fernando José Figueredo Maričević, rođen 1982, autentičan je glas ove transatlantike. Svestrani paragvajsko-hrvatski umjetnik, školovan u SAD-u, iza sebe ima bogatu karijeru glazbenika, skladatelja, producenta i filmskog redatelja. Kao član Društva pisaca Paragvaja, Maričević je preuzeo ulogu modernog kulturnog posrednika. Živeći i radeći na relaciji Split – Južna Amerika, on svojim djelovanjem aktivno povezuje dva udaljena svijeta, dokazujući da jezik srca i podrijetla ne poznaje geografske barijere.

Njegov sintetički pristup umjetnosti očituje se i u strukturi romana, u kojoj se tradicija klasičnoga pripovijedanja prožima s dinamičnim ritmom filmskoga pisma. Maričević ne iznosi samo povijesne činjenice o migracijama s početka 19. i 20. stoljeća, nego udahnjuje život osobnim obiteljskim mikropovijestima. Time potiče čitatelja na duboko razmišljanje o univerzalnoj naravi ljudskoga pamćenja i o tome kako obiteljske priče preživljavaju unatoč stoljetnim vremenskim i prostornim jazovima, stvarajući neraskidivu sponu između prošlih i budućih pokoljenja.

Važnost ovog romana prepoznale su ključne institucije hrvatske kulture: Hrvatska matica iseljenika (Podružnica Split) i Ogranak Matice hrvatske u Splitu, koji potpisuju nakladništvo. Kuzmin vinograd stoga nadilazi okvire obične obiteljske kronike; on postaje historiografski i književni spomenik svim našim iseljenicima koji su sa sobom ponijeli tek grumen sjećanja, a stvorili nove svjetove. Za stranice Vijenca, ovo djelo stoji kao podsjetnik na trajnu snagu hrvatskoga kulturnog kôda koji buja i rađa plodove čak i na najudaljenijim kontinentima.

U konačnici, Kuzmin vinograd čitatelju nudi mnogo više od dirljive obiteljske povijesti. On je snažan poticaj na ponovno vrednovanje vlastitih korijena te rječito svjedočanstvo o tome kako književnost može postati najčvršći most između prošlosti i budućnosti, između rasute dijaspore i njezina zavičajnog izvorišta. Za svaku zajednicu koja teži očuvanju vlastitoga identiteta i kulturnoga kontinuiteta, Maričevićeva saga ostaje trajan zalog, dragocjena pouka i nepresušno nadahnuće za sve buduće naraštaje koji u suvremenom svijetu traže vlastito ontološko utočište na djedovskoj grudi.