Minuciozan portret lika

Tražiti i sabirati svoj život u kazališnoj predstavi često se svodi na neku vrstu estetičkog „rudarenja“ po emocijama, koje riskira pretjerano poniranje u intimu i svojevrsnu privatizaciju umjetničkog čina kao kolektivnog iskustva. Istovremeno, iskrenost koju takvo scensko ogoljivanje nutrine može donijeti ima snažan katarzični potencijal, posebno za onoga tko ga je proživio (kazališnog stvaraoca), ali i za one koji ga proživljavaju u umjetničkom radu, predstavi, ponovno i zajednički (tu se pridružuje i publika). Sve što ostaje, autorski projekt glumca, lutkara i nastavnika na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu Gorana Guksića predstava je koja se svojim tematskim nitima potpuno suživljuje ovom prvenstveno ispovjednom, a onda, posredno, i autoanalitičkom prosedeu.

Na sceni su njih dvojica, ali zapravo su jedan – glumac i lutak, potonji kao umanjenica prvoga / Snimio Ivan Sikavica

Na sceni su njih dvojica, ali zapravo su jedan – glumac i lutak, potonji kao svakovrsna umanjenica prvoga. Slično su obučeni, jako nalikuju jedan drugome. Glumac se, naime, na korak do petog desetljeća života (ima 39 godina) naumio vratiti na „postaje“ svog života, na razmatranje i scensko interpretiranje trenutaka vlastitog odrastanja, ključnih međaša sazrijevanja i repera odraslosti. Predstava se tako strukturira epizodno, kao niz trenutaka iz njegova života, prožetih komentarima i refleksijama starijeg ja. Guksićev lik potpuno se podudara sa svojim interpretom, na sceni je Goran, drukčiji dječak kojega vršnjaci ne razumiju, prognanik, zatim odrastao, mlađi muškarac, student, umjetnik, prijatelj, partner… Život se odvija u slijedu koordinatno precizno organiziranog biografskog kronotopa, u kretanju između životnih promjena, odrastanja i sigurnih mjesta, od plaže na Visu i Učke, do stanova u Rijeci i Osijeku.

Otvaranje životnih kataloga formiranja osobnosti uvijek je, pa tako i ovdje, prožeto osjećajima, stoga povremeno i bolno iskustvo. Očituje se to integrirano u kronotopski slijed koji napreduje. Goran na sceni, kao i Goran u sebi, vraća se vlastitim dvojbama, nejasnoćama, nesigurnostima, neprihvaćenostima. Gradi izmaštanu obiteljsku idilu od Lego kockica. Pleše. Izvodi sam sebe na spoj. Dobiva posao i napušta ga. Ulazi u vezu i osjeća sreću pripadanja, ali i gorkost prekida. Stalno prolazi kroz nesigurnosti, ali se i vraća na sigurna mjesta. U tom je smislu Sve što ostaje vrlo intiman, ali i za identifikaciju izuzetno pogodan kazališni rad. Nesigurnosti i sigurna mjesta izgrađuju Gorana, scenski ga oblikuju kao lik, a životno kao osobu. Međutim ona su i značenjske metonimije istih takvih osjećaja i mjesta svih gledatelja, jer intimna iskustva, koliko god bila osobna, redovno su pogodna za odražavanje.

Suživot glumca i lutke na sceni odvija se u složenim krivuljama, lutka najčešće sudjeluje kao izoštreni akter u oživotvorenju glumčevih pripovijedanja životnih epizoda, no ponekad se i emancipira, kao u trenutku na početku predstave, kada je Guksić nakratko predaje u ruke prvog reda gledališta. Pritom lutak nije klasični dvojnik, Doppelgänger poznat iz književnog nasljeđa. Njegova je pozicija složenija, uglavnom susljedna, a ne protivna identitetu lika Gorana, tek ponekad u njegovom raskoraku dvojstva. Kako se i očekuje od vještog glumca i lutkara poput Guksića, animacija je na pogledanoj izvedbi tehnički bila na vrlo visokoj razini.

Goranov život u Sve što ostaje scenski je izražen poput skladbe pune brzih promjena tempa. Sad largo, sad grave, katkad allegro, na trenutke con brio, tek ponekad vivace. Duboko intimna, ali i suštinski prepoznatljiva, mnogo više utjelovljena u nasljeđu i konceptima poznatima iz kazališne i općekulturne povijesti nego što otvoreno pokazuje, ova je predstava vrijedan, iskren i minuciozno napravljen portret lika.