KNJIŽEVNOST IZDVAJA

 POSTAVLJENA SPOMEN-PLOČA ZVANI ­ČRNJI

Spomen-ploča u
Krajiškoj ulici 17
u Zagrebu / Izvor Državni arhiv u Pazinu

Zvane Črnja (1920–1991), hrvatski pjesnik, publicist, esejist i kulturni povjesničar zadužio je hrvatsku kulturu na mnogo načina. Od pjesama napisanih na čakavskom narječju (zbirka Bezak na tovaru) preko niza esejističkih djela u kojima se najviše bavi istarskim piscima (M. Balota) i Krležom te poviješću kulture (Kulturna povijest Hrvatske) do uredničkog rada, osnivanja Čakavskog sabora i poticanja brojnih istarskih kulturnih manifestacija (Aleja glagoljaša). Njegovo se svestrano djelovanje odvijalo između Istre i Zagreba, gdje je stanovao u Krajiškoj ulici 17. Na 106. obljetnicu njegova rođenja, 9. listopada, Čakavski sabor Žminj otkrio je spomen-ploču posvećenu tom velikom čovjeku na kući u Krajiškoj ulici 17. Tom je prilikom Robert Matijašić, predsjednik Čakavskog sabora, naglasio kako „ovu spomen-ploču prvenstveno doživljavamo kao znak sjećanja na jednog istaknutog čovjeka, ali i kao podsjetnik na njegove ideje – da se vlastiti kulturni identitet čuva tako da ga se živi, istražuje i prenosi drugima“. Zvane Črnja za izniman doprinos našoj kulturi 1976. dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“, a danas se njemu u čast dodjeljuje Nagrada „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja.

22. REVIJA MALIH KNJIŽEVNOSTI

Sudionici festivala RMK: Aaiún Nin, Abide Abbas Nesrin, Julija Cimafiejeva, Hamid Ismailov,
Fariba Vafi, Muhamad Abd Al Monaem, Margaryta Yakovenko, Raša Al Kasim i Günel Mövlud

Ovogodišnje, 22. izdanje festivala Revija malih književnosti održano je od 6. do 8. listopada u Book­si i putem Knjižnica grada Zagreba. Moto koji još od prvih izdanja Festivala kaže da „male književnosti nisu male zato što su slabe ili nerazumljive, nego zato što ih iz svog kuta ne vidimo“ ove je godine dobio novu dimenziju jer je u fokusu bila migrantska književnost posvećena piscima koji „pišu između različitih prostora, jezika i identiteta“. Kako bi se osvijetlili problemi i teme upravo takve književnosti, koja u suvremenom svijetu dobiva sve veće značenje, u Zagreb je došao niz autorica i autora čija se poetska i prozna djela u prvom redu bave „teškom“ temom iskustva bivanja strancem. Tako su Aaiún Nin, Abide Abbas Nesrin, Julija Cimafiejeva, Hamid Ismailov, Fariba Vafi, Muhamad Abd Al Monaem, Margaryta Yakovenko, Raša Al Kasim i Günel Mövlud govorili o napuštenim domovima, novim domovinama, prošlosti, pamćenju te nužnosti da se u takvoj situaciju iznova promisli o vlastitu identitetu i pripadanju.

NOVI ROMAN „NAJBOLJEG RUSKOG PISCA MLAĐE GENERACIJE“

Izd. Fraktura, Zaprešić,
2026.  / Prev. Antonio Milovina

Bijela dama četvrti je roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva koji već godinama živi u Berlinu. Lebedeva je s punim pravom The New York Review of Books proglasio „najboljim ruskim piscem mlađe generacije“ (rođen je 1981. u Moskvi). Sva se njegova djela bave aspektima totalitarnog režima u Sovjetskom Savezu, a to se može reći i za Bijelu damu, iznimno književno ostvarenje koje povezuje prošlost i sadašnjost, pa i budućnost. Vješto vodeći radnju na mutnoj granici između stvarnog i metaforičkog, roman se odvija u malom mjestu pored zatrpanog rudnika, koji je zapravo i masovna grobnica žrtava i nacizma i sovjetske vlasti.

Bijele dame, likovi koji potječu iz slavenske mitologije, ovdje funkcioniraju kao čistačice, i to sasvim doslovno – one operu što druge žene ne mogu – ali i metaforički. Bijela boja izravno se povezuje s moralnošću i pravednošću, pa te dame priječe užase rudnika da izađu na svjetlo dana i zatruju stanovnike. A onda s neba počnu padati mrtva tijela… U složenom isprepletenom pripovijedanju likova iz raznih vremenskih razdoblja ovo djelo progovara o užasima nasilja koja se tijekom povijesti uporno ponavljaju onako kako to može samo vrhunska književnost.