Kibernetička sigurnost traži novu paradigmu

Svaki dan idemo još dalje prema sve kompleksnijim i zahtjevnijim sigurnosnim izazovima, kao države, kao sustavi, stručnjaci i pojedinci. Znanja i prethodno naučene vještine koja su prije 5 godina bila relevantna za zaštitu kritične infrastrukture, danas su zastarjela. Živimo u ubrzanom stanju razvoja umjetne inteligencije gdje je njezina brzina nekontrolirana, kako za zlonamjerne aktivnosti tako i za korisne, no tanka je to linija. Ako govorimo o napadima na našu kritičnu infrastrukturu, prometnice, opskrbne lance, institucije i slično, a s druge strane zlonamjerni je haker potpomognut i ubrzan zlonamjernom umjetnom inteligencijom, crno nam se piše. Ono što je u eri umjetne inteligencije bilo relevantno prije dva tjedna danas je već pregaženo i moraju se stjecati nova znanja i iskušavati novi načini jer postojeći modeli zaštite više ne omogućuju dovoljno, a paradoksalno ja da nam za to treba još umjetne inteligencije.

Ako govorimo o globalnoj situaciji, svjedočimo scenarijima koji su se još nedavno činili nemogućima. Elementarne nepogode, klimatske promjene, modificirani oblici virusa i kibernetičke prijetnje i napadi vrebaju u svim mogućim oblicima na kritičnu infrastrukturu europskih država, na opskrbne lance, škole, bolnice itd. U nekim su dijelovima Europe i svijeta na pomolu ili već titraju potencijalni novi vojni sukobi, potkrijepljeni obilnim provokacijama i hibridnim napadima uz pomoć tehnološki najmodernijih alata i oružja.

O kibernetičkoj sigurnosti govorilo se i na
20. konferenciji hrvatskih menadžera sigurnosti
u Opatiji 14. i 15. listopada

Gdje je Hrvatska kada govorimo o sigurnosnim prijetnjama i rizicima i u kojim je sigurnosnim konceptima naša zemlja otpornija, a u kojima je ranjivija? Kao država imamo akumulirano znanje, stečena iskustva i naučene lekcije i tu smo otporniji. A svi znamo što je kolektivno znanje akumulirano kroz iskustvo Domovinskog rata, izbjegličkih valova i reintegracije okupiranih područja. U toj, takozvanoj konzervativnoj i vojnoj sigurnosti, Hrvatska ima dosta naučenih akumuliranih znanja i iskustava.

Odlično stojimo i sa znanjem iz čuvanja vlastitih granica, a ujedno i najduže vanjske granice Europske unije od 1356 kilometara. Na tu granicu neprestano pristižu ilegalni migranti koji pokušavaju ući u Hrvatsku. Prošle je godine gotovo 17.000 migranata spriječeno u ilegalnom ulasku preko hrvatske granice, što je više nego ukupan broj migranata registriran na cijeloj zapadnobalkanskoj ruti. Objektivno je Hrvatska, u kontekstu sigurnosti granica, odnosno vanjske granice Europske unije, važniji čimbenik od drugih zemalja.

Naša se zemlja već godinama nalazi među prvima na ljestvicama sigurnih zemalja, od osjećaja sigurnosti noću na ulicama, turista, kao i domicilnog stanovništva do iznimno niske stope uličnih nereda, ugroza ili terorističkih prijetnji. U odnosu na neke druge europske zemlje, Hrvatska je znatno sigurnija u tom kontekstu. Prema nedavno objavljenoj Global risk map Hrvatska je opet među najsigurnijim zemljama na svijetu.

Unatoč tome, svi dobro znamo da postoje sigurnosne prijetnje koje nadilaze naš rad i posvećenost. Prošli je mjesec Agencija Europske unije za kibernetičku sigurnost objavila svoju godišnju analizu koja se temelji na 8257 kibernetičkih napada unutar država članica. Podaci pokazuju iznimno pojačano korištenje umjetne inteligencije koja sve češće služi kao alat za zlonamjerne aktivnosti i za veću konvergenciju metoda napada. Pojačano se napadaju lanci opskrbe, a najranjiviji su oni koji su digitalno ovisni. Za razliku od prije, današnji trend kibernetičkih napada veća je usmjerenost na operativne prekide proizvodnje i opskrbnih lanaca.

U kontekstu naše zemlje nije bilo takve vrste napada, jer je fokus bio na javnu upravu, primjerice, od pojedinih ministarstava (poljoprivrede, zdravstva, obrazovnog sustava) te Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da se slično neće dogoditi prije ili kasnije i kod nas. Upravo tu dolazimo do onog dijela gdje mi kao država trebamo više, jače i bolje. Gdje nam ne pomažu naša prethodna iskustva, gdje ne možemo sami ili gdje moramo biti u sinergiji s onima koji su stekli više znanja, bilo da je riječ o našim ili inozemnim stručnjacima, institucijama, organizacijama ili civilnom sektoru.

Jasno, riječ je o umjetnoj inteligenciji koja, zbog nevjerojatne brzine kojom se razvija, zahtijeva kompletnu rekonstrukciju pojma sigurnosti. Već su sada postojeći načini zaštite kroz sigurnosne aplikacije i postojeće paradigme sigurnosti najjednostavnije rečeno – zastarjeli. Jednostavan primjer čiste logistike: prije su hakeri ovisili o vlastitoj brzini, dok danas uz pomoć umjetne inteligencije automatizirano izvršavaju tisuće istovremenih napada.

Imamo implementirane direktive, uređen institucionalno-zakonodavni okvir, no to nije dovoljno. Hrvatska je mala zemlja s malim budžetom i malim brojem stručnjaka u ovom području te je nemoguće da sami držimo nadzor nad ovakvom vrstom prijetnji. Zato je sinergijsko djelovanje, međudržavna, međuinstitucionalna i javno-privatna suradnja, kao i suradnja sa stručnjacima iznimno potrebna. Zlonamjerne napade uz pomoć umjetne inteligencije najbolje će prevenirati i detektirati upravo umjetna inteligencija istrenirana za to, međutim, čovjek mora biti kontrolor i usmjeravatelj.